Daleki baštiniče muzejskih povjesništava,
odavno ne pisah o tebi…
Nastojah uspostaviti razgraničenje između bolno komplicirajućih presuda rastanka i inkorporirajuće perspektive (ne)verbalnih separacija.
Kako te zaboraviti?
Preusmjerivši nepopustljive eksplozije mračnjaštva,
doživjeh čudnu vrstu transa
nalik na impuls pokretačke snage
utaborene u intenzivnu mogućnost oslobođenja od ratobornih suparništava mišljenja.
Tlačiteljska akustika bojažljivog svoda
diktirala je zauzimanje obrambenog mehanizma
kroz astralnu projekciju zaustavljanja progona.
Identificirah se sa nepristranom postojanošću razgraničenja mortaliteta naspram vječitog ratovanja erosa i thanatosa.
Nekako smogoh hrabrosti kanalizirati frustrirajuće napetosti kroz prodornu valorizaciju metafizičkih disciplina.
Misliš li da je nemoguće istovremeno proživljavati prošlost budućih trenutaka?
Još prije nove ere
datirah kao službenica riječi.
Moj je nestalni duh, putujući kroz drevne civilizacije doživio višestoljetnu inkarnaciju i konačno se utaborio u tijelu mlade osobe,
ali, ipak, stvarnu starost ne mogah izmjeriti u ljudskim godinama.
Pradavno motrih izmjenu prirodnih katastrofa,
podizanje žestokih revolucija,
baš kao i povlačenje kapaciteta mora
u kojima plutah balansirajući urođenu agresivnost nastupa,
autoritativnost nad suprotnim spolom,
baš kao i svojstvenu mi suvislost spisateljskih poticaja.
Rušeći hijerarhiju raskošne emancipacije unutrašnjih građevina,
umalo trajno popustih iskušenju kockanja sa alarmantnim pogubljenjem duševnog bioritma.
Ledeno doba carevaše našim umovima,
a mi očekivasmo eksploziju vulkanskih erupcija borbe jedno za drugo.
Štitile me nevidljive sile parapsiholoških korijena,
dok mi pak, ezoterične vođe okultizma
pružahu utočište na zemaljskoj polovici neprekidnih traganja.
Neprijatelji su doduše, samo nakratko odašiljali plodonosne kletve prosperiteta,
jer se u mojoj podsvijesti ubrzo probudila autoritativna upornost poetizma,
čak štoviše, plemenita razboritost neophodna za razbijanje kodova romantizma u kojem sam provela trećinu svoga opstanka.
Trčeći uplašena kroz prašume mazohizma,
začuh banalne isprike povodom moje namjere pristupanja tvome pragu-
tada si me usmrtio indiferentnim mukom,
ali ipak ostah neokrznuta.
Sjećam se…
Jednom te preklinjah da me ne napustiš zauvijek…
Nakon lansiranih protuargumenata,
pustih te da letiš nesputano,
poput novorođenog ptića kojem krila prhnu prvi prvoj zori.
Pjesniče očiju boje svježe pokošenog pašnjaka,
tvoje su te varirajuće oscilacije nagnale na predumišljaj
u svezi našeg funkcioniranja,
stoga si selektivno odabrao drugačiju razvodnu putanju od moje.
Danas me čak ni tvoji spušteni kapci nemaju namjeru motriti.
Ne krivim te za takav čin.
Samo znaj da sam nekoliko života ispred tebe,
da paradoks kojim imenujem fluidni pojam vlastite ličnosti otkriva umu nespoznatljivu konstantu-
rat koji izgubih razvezao je zapetljani čvor intuitivnih stagnacija.
O, oštroumni stvore pjesničkih požuda, njeguj postojano blago bizarnih utjelovljenja u ikonu sakralnih hodnika
na čijim su oltarima priloženi neizostavni plamičci vječnog žalovanja.
Sluti!
Ne zaboravi pod kojim se uvjetima privela koncu naša pripovijetka.
Ostani pripovjedač Kraljevstva od Svjetlosti i dopusti da otpuhnem topli vosak ka sjevernim horizontima reminiscentnog plača.
Na koncu se zbilo ono čega se najviše pobojah-
prvi si rekao zbogom,
ostavivši nedovršeno poglavlje;
nekoć suviše sukladnih pojedinaca na kalvariji bremenitih svjedočenja.
Upravo opazih poznati lik u sjenci usamljenog treperenja oslikanih freski katedrale u srcu grada-
padoh ničice, poklonivši ti najdragocjenije što čuvam-
poneke sretne fotografije,
ganutljive posvete uz darovani prsten od smaragda.
Ah, uzalud bješe svaki treptaj u vihoru nadanja!
Naša je svijeća dogorjela.
