Kako pojmiti tako očitu bezizražajnost lica?
Svojom je zaleđenošću mogla konkurirati atmosferskim padalinama, ponajviše aludirajući na razinu netopivosti svjetskih ledenjaka. Bez imalo živosti u zjenicama, pritom noseći sveobuhvatnu bojazan ponavljajućeg raspada sudbine, iskristalizirala je vlastitu propast. Baš kao što nenadmašan pijun na daskama talentiranosti izvodi možda unaprijed odigranu, ali uvelike predodređenu ulogu koja će ga vinuti među ostale jedinke nekonformizma, bacala je stare poklone u plamen sagorijevanja. Naravno, samo misaonim procesima, jer za stvarno ostvarenje nije smogla hrabrosti. I često se priupita… Pomisli li ikada na vrijeme koje ne može vratiti, onu preslatku kavu u kazališnom bifeu prije sasvim uobičajene probe, još jedne u nizu brončanih uspomena koje nemilosrdno oksidiraju uslijed snažne i nezaustavljive korozije prošlosti?
Mučne su posjete obilnih kiša koje tlo naprosto ne može upiti, a prsten što osamljeno boravi u kutiji zadnjeg susreta, krije otužnu sagu o identičnosti duša, obilježenoj nemogućnosti realizacije, preduhitrenim priznanjima privrženosti, ali nadasve razorenom iluzijom ljubavi koja nije mogla zaživjeti…
