Tek je svitalo. Zidni sat pokazivao je točno 7 sati. Bilo je to jedno od onih ranih, zimskih jutara. Još nerazbuđena promolila sam glavu kroz prozor vidjevši tragove ozeblina ponad oblaka. Jesam li uopće spavala?
Nisam ponijela ništa osim velikog kovčega prepunog praznine. Magla se pripijala uz tlo tako bojažljivo da se činilo kao da nebo tuguje za nečim davno nestalim. Smjer puta koji moram prevaliti do najbližeg kolodvora poremetio se vanjskim uvjetima, uz gotovo nepregledno obzorje prepustila sam se intuiciji i krenula žustrim koracima, spotičući se pritom o kamenčiće i zastajkujući svako malo kako bih provjerila koliko mi je vremena preostalo. Začudo, sat je ponovno pokazao identično. Krasno, pokvario se! Kako ću sad stići na vrijeme? Promrmljala sam nezadovoljno ujedno iskazujući zabrinutost. Koliko god se kretala unaprijed, uvijek mi se činilo kao da stojim na istom mjestu- pripisala sam ovaj doživljaj neispavanosti i lošim vanjskim uvjetima, ali, činilo mi se kao da se vrtim u krug. Pjevušeći nekakvu baladu, gotovo da nisam dodirivala tlo. Nakon izvjesnog vremena, zatutnjao je prigušeni vlak u daljini. Nedugo zatim, začuo se krik. Požurila sam ne obraćajući pozornost na neobičnu svjetlost koja me pratila u stopu Valjda opet haluciniram- pomislih. Stigavši na odredište zbunio me metež zatečenih promatrača. Mnoštvo putnika skupilo se ponad periferije kolosijeka kako bi vidjeli što se zapravo zbilo. Došavši bliže, prizor koji sam zatekla u potpunosti me zaprepastio- tijelo djevojke u ranim dvadesetima ležalo je nepomično na tračnicama, ekstremiteti kao da nisu postojali, a što sam joj se više približavala, činila se poput iluzije. Mrtva je- govorili su glasovi osoba kojima nisam mogla opaziti lice. Stala sam nasuprot silueti u crnom kaputu te glasno upitala kako je došlo do nesreće- no nitko me nije primijetio. Namrštila sam se poput djeteta kojem otmu najdražu igračku. Može li mi netko reći o čemu se radi?- izrekla sam hitro. Ponovno je zavladao muk. Kažu da je čekala vlak koji ne stiže- nastavili su međusobne razgovore čiji sadržaj više nisam mogla odgonetnuti jer su se svi glasovi stopili u jedan, a zatim su počeli postupno nestajati poput blijedih slika iz prošlosti. Otkucalo je sedam sati. Ispred mene se nenadano stvorio vlažan zid, hrđavih temelja u koji su ulazili ljudi po određenom rasporedu, a zatim je došao red na i na mene, jednostavno sam osjećala. Suze su mi navrle na oči, distanciranoj, a ipak okruženoj pokojnicima, te pomislivši da ludim- protrljala sam kapke ne bih li se malo osvijestila, ali postigla sam kontraefekt, umjesto otkrivanja enigme prožeo me impuls strašne boli uzduž kralježnice.
Stao me obuzimati osjećaj neobjašnjivog ogorčenja. Napokon je otkrivena istina! Shvatila sam- djevojka na tračnicama sam zapravo ja!
