Započinje
odbrojavanje unazad.
Predosjećam pucanj.
Poznajete li onu nemoć
klecavih koljena?
Obješena o kuk,
u sobu je
ušetala tama.
Mrak mi
agorafobično
zašiva usne.
Nerazgovjetno
mrmljam o
apstrakciji
sadašnjosti.
Gospodo,
budite ljubazni-
dajte mi da se
samoubijem u
sljedećoj riječi.
Dok cik predjutra
proždire maglenasti uzduh,
opet se strmoglavljujem
u bezračni eter račvanja,
bojeći se svojih dojmova.
Svjesna vlastite nesvjesnosti,
raščlanjujem plastične
dogme prapočetka.
Zašto uopće
kročim ovim
pustim ulicama
jadikovanja?
Ako se iole pomaknem,
crnilo će me zgnječiti
svojom posrebrenošću.
Uposlivši
začađene neurone,
svesrdno promatram
nekadašnje nas.
Nesavršeni smo-
okupani u naslikanoj ljagi
sedam smrtnih grijeha.
Ja sam kolerična nakupina ničega,
a on je malodušna lapidarnost
ishlapjelog alkohola.
Ne dopuštam mu
da zadire u moje traume,
svojim, tobože,
šahovskim junaštvom
bez premca.
Pred njim strepe
svi planinski klanci
safirnih dvorova.
Kako onda
zametnuti
nebrojene poljupce,
u viru nehaja?
Nisam bila ta
koja je izustila
da mi se gadi
naizgled graciozno
lice u zrcalu,
niti da si mazohistički
grebem dermu;
zbog snažnog čuvstva
vječitog nepripadanja,
mukotrpne praznine
i ledenosti bezumlja.
Vratite mi ono
što mi je oduzeto,
vratite meni mene.
Započinje
odbrojavanje unazad.
Predosjećam pucanj.
