„Praštanje je
plemenitije
od gnjeva.“
Takve me
prerušene
fraze
pogađaju-
poput
osuđenja na
doživotno
utamničenje.
Pogledi
streljaju
kao oštro
kamenje;
što raskrvari
odveć
žuljevite
pete.
Uzmičem
pred
silinom
prekida,
balansirajući
jedra
u morskoj
oluji
nezaustavljivih
tajfuna.
Ta,
poradi čega
sličimo na
kamenolom
zabludjelog
duha?
Povrh
raštimanog
suzvučja-
svibanjskih
ozeblina,
bivala sam
gotovo
bosonogom
nimfom
omraženog
propaliteta.
Bili smo
kratkotrajna
farsa,
pitome
neznalice
rajskih
naslada.
Tko bi rekao
da ćeš toliko;
kriomice,
čak štoviše-
sveobuhvatno
robovati
niskim
strastima?
Nemirnih
afiniteta,
hiperaktivno
posežem
za umirujućim
dubokoumnostima
svevidećih
učenja.
Padajući
rastem.
U mreži sa
probodenom
sipom
neistraženih
zarona,
krajičkom
čeonog
režnja
siječem
prostranstva
pakla.
Ni iz čega
izviru
podzemne
vode
osušene
ilovače.
Unutar
otpadničkog
amfiteatra
glumaca,
iznova
sikću
plameni
jezici
razjarenih
zamišljaja.
Tamo ćemo
dospjeti
za nešto
manje od vijeka,
prelomljeni
po pola trupa.
Znam,
ti ćeš se
posramiti
moga
imena.
Kada se
oglase
prvi
pijetlovi,
shvatit ću
da sam
protjerana u
maligno roblje-
tu odviše
sutomornu
trgovinu
duša.
Ondje će mi,
koristeći
skalpel
endrogeneze,
sasvim
autentično
zatrti
katoličku
krinku.
A ti ćeš,
kao i
svaki
Juda,
gramzljivo
brojiti
novac;
zarad
integriteta.
Prevoljeni,
unatoč
turobnim
nedaćama,
ostat ću
ljupko
iskorijenjena
pripadnica
vjerskih
prispodoba.
Za neefikasno
okajanje
nepočinjenog
grijeha,
stradat ću
sažvakana
i obješena
bez
predumišljaja-
u strukturi
lezija
oglodane
kosti
prerijskog
manifesta.
No,
ponajviše ću
postati
devastiranošću
iskovana
književnica.
Od
opijenosti
onih
lakomih
prstiju
prelako
prodana-
tri
puta
zatajena
nevjesta.
