Njeni udisaji postajali su sve teži i razorniji, zapravo, zvučali su poput začetka grmljavine prošarane divljim nebom, i zvijezdama- upravo onim nebeskim tijelima što nas uvijek zaobiđu u borbi sa zemaljskim sumnjičavostima.
Spuštajući pogled ka tlu, noge joj bijahu zavezane brončanim lancima neopraštanja, brojnim proturječnostima dospjelima iz negativne okoline u kojoj prisilno odbrojava dane. Nitko se nije upitao koliko disfunkcionalnost bližnjih može oštetiti, čak štoviše, poljuljati uzburkanu lađu gospodara oceanskih zarona hipersenzibilne djevojke. „Tromost ne daje maha napretku“- mislila je stežući obruč vlastitih nedoumica što plesahu uljuljkane u nesigurnost. Svojevremeno, bila je lepršava zagovarateljica pravde nadanja, čeznuća mističnih oaza tuge, trenutno, tone okupana vatrenim nijansama mutnih zagrljaja, uranjajući glavu u potok nedaleko seoske crkve. Kroz misli prostruja joj fizička komponenta prvotnih redaka priče koju već dugo vremena smjera sročiti, i osjetivši u duši, intenzitet, takoreći, navalu novih ideja, stade zamišljati kako joj inspiracija progovara u nutrini. Doprinoseći vodostaju, po nekim kriterijima već isušenog potoka, njene suze natapaše plodno tlo spoznaje, jačajući pritom dosljednost satkanih želja.
Tek se poneki insekt zaletio u kosu omotanu poljskim cvijećem, miris pokošenog sijena nadopunjaše receptore koje prosljeđuju svoj dojam osjetilima, te u tišini zlokobnih sjena, zaspa- možda i zauvijek.
