Unutrašnju je vrućinu prekinuo lahor nadolazećeg osvježenja, dašak misaone kiše.
Izgledala je tako sabrano. Jedini pokret koji je činila bio je treptanje. Zagledala se u daljinu. Upravo ondje, sva nastojanja bijahu zbijena u koncept nedostatnosti. Kako premostiti mučilište vječite neispunjenosti- u tom jedinstvenom kolopletu prigušenosti? Treba li prepustiti dosadašnje hipoteze; da se sklupčaju nezbrinute, na opće negodovanje činjenica koje ih konstantno porobljavaju?
Ako raskrinka lance otete popudbine, hoće li preboljeti svoju preuranjenu smrt?