Nepronađeni se
ne mogu uskladiti.
S onu stranu
paralelnih svjetova,
ledena kiša
kristalno lije-
usred rovova.
Na usijanoj
ljestvici smrkavanja,
raspredam magiju naroda,
dok s drugih horizonata
otpočinje sveta misa.
Mističan logos ognja
uz predvečerje kasno,
jezgrovito brodi granama.
Unazađuje li me-
komičan fanatizam
svjetskih religija?
Ovaj ukop
svagdašnjosti;
uzorno remeti
deklarativne korelacije.
Primorana na samokontrolu,
deskripcijom pošumljavam
deformirane kanale razbora.
Kipim krotkošću.
Eterična krotkost vira,
šumi koračnicom
tašte apokalipse-
uz zujanje krinolina.
Iznova,
beznadno skončavam
o nerazmrsivom koncu
suludih insinuacija.
Smjelost
nervnih sonata-
riše plavičaste zvonike
svojim mrkim obrvama.
Sjećam se.
Htio je da prostrem
ljubičaste kose;
na ekscentrični humak
gdje slijeću
bezooki šišmiši.
Umjesto toga,
kao rješenje
detonirajućih nauma-
nametalo se
transcendentalno
usahnuće
u hladu bunila.
Nije me
mogao pojmiti.
Buktila sam
prapočetnom-
samokritičnošću
istočnog grijeha.
Šest mjeseci
nakon ničega.
Pejsaži
dekadentne svile-
i dalje raskošno
sutone crvenilom.
Rumeno
snatrenje reskosti,
granitnošću
sablažnjuje šikaru
stilskih ukrasa.
Opsjednuta
eteričnošću
preumiranja,
trajno si gulim
mediokritetsku kožu.
Njušim boj.
Odbljesak
kubističkog pomora,
taktilno drobi muk.
Isparavam aluzijom-
zapazivši malenu,
olfaktivnu pojedinost
iniciranog ponora.
Seciram potankosti.
Propanj ustreptalih čegrtuša
svojevremeno je krasio
naše poročne odaje.
Skriveni od
brdovitih krajolika;
odazivali smo se
na pseudonime-
zebnja i sujeta.
Povrh dozrelih distinkcija
umirale su nam
nedočekane zore;
baš poput one
slučajne, prvosvibanjske-
povrijeđenog ponosa
te okrenutih leđa.
Doživljavam deja vu
praiskonskog ništavila.
Kome se požaliti,
kad prasak
zaluđene divljine
uporno lunja visinama?
Molim se
da iščezne.
Deskriptivno buncam
ubačena u vihore
hologramskih utvara.
Tjeme mi golica
zamama omamljenih
personifikacija.
Onkraj
piromanskih pirueta,
sunovraćujem se
u komu-
vrhunaravnih
zaposjednuća.
Nasrtljivo me tlači
onaj metež
pritisnutih bremena;
što je piskutao kisikom
ljubavnih ugušenika.
Da, možda su
sve uvjerljive varke
pomalo neprohodne.
Prekasno smo
otkucali kraj,
prhnuvši obrnutim
svjetonazorima.
Što mi preostaje;
doli tustih praporaca
velebnog jada, ili pak,
slučajno bačene kletve
pustih mrazova?
Možda neki zalazak
mimoilaženja duhova,
minuće dvaju sfera,
otrgnuće od svoga bitka-
ovo smrtovanje zanavijeka.
