Kako se ubiti u vlastitoj pjesmi?
Opraštam se od nas
priljubljujući krhotine;
uslijed alkoholiziranja
razbijene staklene čaše-
napajajući presušeno grlo
nikotinskim sumnjama i nevjericama
koje neutemeljeno gajiš spram mene.
Verbaliziram svježe porezotine
prokrvavljenog zapešća-
varirajući na trapezu
suzbijene vezanosti
i plemenitog umiranja.
Htjela bih gledati
kako proporcionalno odumirem
od histerične sreće;
čiji mi scenarij
svakodnevno priređuješ.
Čekajući da ti ponovno začujem glas
katapultiram revolucionarne parametre-
težnje ka suicidalnom iskustvu.
Urota koju iskusih razmjerna je
demonskoj eliminaciji
protivničkih intriga,
koje bijahu posađene u kolijevci
novootkrivene romanse.
Ugrožena lažnim elementima izdaje
stadoh uklanjati
neprijateljske pobude,
adresirane na pomahnitale indikatore
bolesnog zavidništva
i posesivne ljubomore.
Razderana koža
terorističkih zametaka
vreba na moje vene
posute magijskim
eliksirom iskrenosti,
sravnjujući grozu
smjeranog genocida
morbidnih primisli-
sa grandioznim uporištima
iskušane opasnosti stavova.
Dvanaest sati
od zadnjeg saslušanja
izražajno uzmiče
pred moratorijem
raspuknutih infrastruktura-
donedavno objektivnog razuma.
Pištim rasplamsanim plamenom
ritualno zapaljene crvene svijeće,
vičući iza glasa
šesteroslovno ime mladića
koji me posadio
kao sveprožimajući bršljan
na zatrti humak
dvojne nacionalnosti;
što je bivala uporištem
senzacionalnih otkrića
zakopane strasti.
Zagrezla u izražajnim samoozljeđivanjima
rigoroznih moralnih kompozicija,
pjevušim mazohističku baladu-
neusklađenim parametrima
dvaju antitijela
kojima bijasmo sumporasto nahranjeni;
s onu stranu snježnih mećava
dok su nam se izudarani obrazi
pripajali isključivom ratifikacijom
kontrirajućeg debakla
prve prave ljubavi.
Nepatvorene umilnosti
šahovske konkretnosti
i poetske suludosti;
stadoše utvarati
kancerogenu suptilnost
ne tako čestih susreta
razodjenutih privoljenim sekvencijama
nečuvenih protagonista –
komplementarnog sraza mišljenja.
Deklariraš se pobornikom ateista;
poradi preuranjene tragedije
koja te nagnala
na reaktivaciju prototipa
odmetništva od pravoslavlja,
ne znajući čiji te pepeo opsjeda
u ceremoniji katarze
indiferentnog zadiranja
u snebivajući krvožilni sustav
moga odbrojavajućeg samouništenja.
Treću godinu zaredom
ne častiš Boga
kao idejnog kreatora
za suviše krhku smrt
najboljeg prijatelja,
iako te njegova
nedorečena karizma
uhodi za jezivih
poslijepodnevnih boravljenja
u konkludentoj epohi
manije proganjanja
što te ne napušta
niti u ključnim
milisekundama nauma
da me doživotno zaboraviš.
Hajde, iskapi ovaj manipulativni nepenthe
što ga meni zlurado pružaš
i poklekni pred iscijeđenim raspelom
kršćanskog mučenika
čiji identitet
uporno ne priznaješ.
Ako ikada bezdušno odustanem
od onoga što gradimo,
neka ustanu
svi zamrli ratnici
i provedu pasijansku odmazdu
ucviljenoj sinkopi užasa-
onima koji demoliziraše
carstvo naših zanesenih snova.
Tim se riječima isplela
perfektna katolička kletva-
posvema snuždeno zapečativši
etimološku tendenciju kajanja,
od sada, pa dovijeka.
