Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.
Samosazidana
tamnica kolapsa,
makinalno me uvukla
u svoj ukleti sarkofag
totalitarnog odsječenja
od ostatka pučanstva.
U tajfunskom viru svjetionika
boravit ću stoljećima
i više se nikako neću
nekompetentno opirati
bučnom gubitku
najmilijih stvorenja.
Blagoslovljena bila,
nezaustavljivo nadiruća,
sveopća kongregacijo mraka
svakodnevnog opstojanja.
Katalepsijom častim tvoju
ateističku usrdnost,
kao u kognitivnom bunilu,
praznovjerno padajući ničice
pred žalobne oblake stratišta,
hodeći kroz snježne nanose
dimnih zavjesa
nikotinskih koluta zamisli.
Tmino,
umjesto jarkog provođenja
hipoteza giljotinskog reza,
šćepala si šćućurenu litotu
za prelomljen vrat pjesme
i zgrušano ju šamaraš
fatamorganom gnušave ucjene.
Poznavajući posljedice
zastare stranačkih slučajeva,
ne želim se kukavički daviti
u prepadnutoj hibernaciji-
slavujevog cvrkuta povodom
misterioznih otimanja
tahikardičnog bila.
Već naprotiv,
fraktalno pretendiram
ka finalnom razrješenju
nerazmrsivih umorstava duha,
slaveći zagasita otajstva
sjenovitih silueta zaposjednuća.
Utišala sam utješne uzvike
nadolazećih suicidalnih trupa,
i umrtvljeno odlepršala
u svejednakom ritmu
košmarnih elegija.
Zipka preminuća
već se vraški zanjihala.
Pod ubojito
zapečaćenom ključanicom,
smatrajte me-
netragom nestalom.
