Misaono grgljam studenu pošast indirektnog prisjećanja.
Dakako, jednostavno je otići iz krahiranog carstva,
ako ti stopala nisu abrazivno utisnuta u popucale stepenice ljubavnog sužanjstva.
Još je lakše ispuhnuti skovane mitove manifesta,
vireći kroz kaleidoskop mentalnih susnježica.
Naizgled bezazlene varke nas trivijalno pripitomiše za nedokazive činjenice budućeg suživota.
Zaneseno povjerovah u vješto interpretiranu razjedinjenost krvnih zrnaca provedenih poteza.
Čvrsto mudrosno polazište sugeriraše urotu protiv svojeglave spisateljice terorizirajućih motiva,
žuboreći upijajućim zagrljajima drhtaja.
Jecaj je opijao ogoljele grančice prekomjernih žalovanja,
pijući sleđenu rosu iz poetskih uvala pomirenja.
Na puteljku uz liticu i dalje cvatu divlji zumbuli,
spremajući se za dugotrajni počinak pod velom otvrdnulih nanosa zimskih padalina.
Tada, prekasno za bilo kakvu reanimaciju,
naša je zanosna etapa radosti privedena okončanju.
