Jedan događaj dovijeka doprinosi
urbaniziranoj nadogradnji
nove ere zatamnjenog zapisništva.
Otkako izlih svoje zablude
u kalež glorificirajućih obmana,
oboljeh od grdne sušice bezakonja,
koja me uhodila
pri svakom poniranju u vrtlog
gustih nanosa iskrvarenja.
Neiskvarenošću propeta
na saliven križ naturalizma,
načinjen od kancerogenih
čestica pčelinjeg saća,
zavapih ražalošćenom svodu
jezgrovitih glorifikacija vjerovanja.
Nitko se nije odazvao
na moje prošnje,
osim razrookih gavrana
što me dolaziše tješiti
prokljucanih simfonija
gotičkih suzvučja.
Uludo odašiljah
izaslaničke alegorije
depersonalizirajućih pozadina,
polagavši ufanje
u oslobođenje
od demoniziranih zasjeda.
Uzalud.
Ekspanzivne me opsjene
prikovaše za misteriozne čavle
antičkih konstrukcija,
remetivši započeto ukopavanje
u živi pijesak
agonizirajućih insinuacija.
Neusklađeni parametri
bolnih korelacija
osmisliše pravo veta,
poradi nesuvislih izmjena godina
zaključanih u crvotočini
mramornog spomenika.
Neporecivo primorana
na živo spaljivanje
mrkih epova
o odmetničkih trupama časti,
prenuh se onemoćala
od zloćudne atrofije mišića,
što se rapidno akcelerirala
u mojim isušenim šarenicama.
Mjesecima me tlačio
suženi vakuum
isceniranih udaraca
u zapaljene ekstremitete nahođenja
ka vrtnji oko kataklizme
ireverzibilnog skončanja.
I zato…
Ako ikad pristupiš
neposvećenom groblju
prohujale struje svijesti
pa začuješ izlomljene fragmente plača
one što bješe stigmatizirana
škrgutom prislinih preneraženja,
učini znak križa i ne boj se-
to zemlja izbacuje moje kosti.
