Potpisavši ugovor
o bespravnom vlasništvu,
danas me moja najomiljenija smrt
uštipnula za obraz-
čisto da se uvjeri
koliko krvi kola
u ovoj skamenjenoj nutrini.
Pretvorba ljuskave, nikotinske kože
u sjajnu porculansku put
odvijala se neprimjetnim
grebanjem epiderme,
ispod koje lebdi
poetska dionica.
Ujedinjenje kohabitirajuće
zavrzlame oproštaja
na ulicama snježnih mekoća,
dirigiralo je piskutavim
preludijem pulsa
što se nadmoćno poigravao
našim egom.
Analitičari psihosomatskih zapisa
odašiljahu mentalne strijele
što dugoročno zadirahu u pore
pohabanih rapsodija novopečene spisateljice
crno-bijele navike selektiranja neznanačkih namjera.
Proboravivši nekoliko mjeseci
u iskonstruiranom mjehuriću
upečatljivih podudaranja
sa samoprozvanim svjedokom
Atenskih zakutaka,
jasno uvidjeh koliko identičnost
može biti lomljiva,
privlačno ubojita
i nikako održiva.
Konverzacije s tobom
u ponekim navratima nalikovahu
na obilaženje žice
pod smrtonosnim naponom
strogo pazeći
kakva stilska sredstva odabirem.
Poljubivši te u sklizak obraz,
na kolodvoru,
krcatom odlazećim putnicima
posthumnih narativnosti,
zadobih sepsu
od koje ne funkcioniram dugu godinu.
Transformiravši agregatno stanje
fluida u emulziju,
možda sam ipak umrla
ugledavši tvoj lik
u sazviježdu Oriona.
Nesuđeni,
tko je od nas dvoje
razotkriveni plagijator
naizgled slavodobitnog zaljubljeništva?
