Larve preokrenutih sljepoočnica,
bojažljivo me motre
u kutku porušene sobe.
Postupno ćutim vonj
poganih usuda.
Po zidovima autosugestivno plešu
piromanski sujetni duhovi,
račvajući luciferske zakletve
(na)spram neuredno zakačenih
fotografija umrle djece,
odrasle u ubogim sirotištima.
Koliko sućuti
ispoljavam u korelaciji s
nepatvorenim krhotinama?
Gajim purgatorijske predodžbe
u vremešnim disleksijama
anoreksičnih vratova,
što se stadoše upinjati
ne bi li dosegli
nevine skute
izudaranih molitelja ružarija.
Mukotrpna su njihova pomicanja
kroz rosno granje
introvertiranih partitura.
Ne poznaju svoje stope,
čije ostatke upijaju
sredozemna mora
i prekooceanske nemani
središnjih samoubojstava.
Ciljaju ih direktno
u potresene grudi,
nalikujući na asocijaciju
nepogrešivog pikada
dubokoumnih tješitelja.
Ta nesigurna
utjelovljenja mimikrije
jezovito cvile;
manijakalno plačući
pred razočaranim bogovima,
koji na njih odašilju
mučne ognjeve
svirepih odjeka.
Odakle uopće crpiti
vitalnost opstanka,
kad im se smrt
grohotno cereka
neljudski nabubrila od
malignih nakupina
unutar pocrnjelih organa?
Zakopani u kišovitu crvenicu,
prizivat će stvoritelja
radujući se istrčanju
iz crvotočinastih bedema
proglašenog povlačenja.
Nestaložene trupe
oslabjelih koloseuma
zasigurno će sugerirati
suštinskom samopomirenju,
a zatomljene pogreške
iziskivati potpisivanje mira.
I ozdravit će im
prehlađeni grkljani,
što presušenom pljuvačkom
kivno promulgiraše
svečane amnestije.
Nitko ih više
neće moći povrijediti,
osim mnemotehnika
njihovih nesretnih očekivanja,
pritajenih sasvim dolje,
u podbuhloj močvari
potopljenih mjesta,
pretpremijerno prozvanoj-
potencijalna fantazmagorija
nevoljenih pojedinaca.
