Paralizirana
paklenom javom,
usred čarobnog
zamka nečastivoga,
hiperventiliram
proslovom suicida.
Valjda po tisućiti put,
žeže me drugorazredna
deprivacija sna,
izlagajući manijakalno
izrezanu epidermu
zvonolikim šibanjem
počasne pošasti.
Horda smrskanih statičnosti
izvodi dijaloški egzorcizam
zaspale budnosti duha.
Sprema li se
stogodišnja opsada
otupjelih emocija?
Utrnućem
zaručničke opsjene,
kriomice važem
oblike naše
minuciozne epopeje,
veličajući pokoljenjima
preusmjerena
ispaštanja grijeha.
Strahovite prijetvornosti
distribuiraju nebrojene
sklonosti idolopoklonstvu
idealiziranim nevažnostima.
Gušim se
u ustajaloj krvi
strahopočitanja
spram nitasto
pristižućih
omalovažavanja.
Koga opet oplakujem?
Nemilosrdno me tlači
ukleto zgarište laži,
a pustinja bijega
pospješuje taj
velevažni razdor
u komorama razuma.
Nezaboravljeni,
posvema kancerogeni
jedno za drugo,
nepovratno putujemo
k presvetom infernu
istovrsne omraženosti.
Kao za gustih,
snježnih nanosa
upadamo u komu
disfunkcije zaljubljeništva.
Na skliskoj platformi
zarobljenosti
rasporeno bilo
nam prestaje treptati.
Bože,
kako li je neponovljivo
uzalud umrijeti!
