Začudo,
ne pamtim
do tančina-
vrtoglava posvećenja
njegovih opeklina.
Valjda sam ih
zagubila realizacijom
orkanskih visova,
na prekomorskim
putovanjima-
po žalovitim
kopnima.
Sedam mjeseci
od narušenih
snovitosti,
itekako; uvelike
sklona ludilu-
egzorcizmom
uzvišenih trpljenja,
opravdavam pruženo
mi povjerenje
podbuhlih mrtvaca,
zadavljenih u močvari
neizbrušenih
dekontaminacija.
Pozvali su me
da im se pridružim,
atipično zapostavivši
svoje 22 zime
nedovoljnog borilaštva.
Odbila sam nastavljanje
demonske suradnje.
Zato me,
poslije obredne mantre,
prividno rastače
pitka i hitra-
misao razaranja
moga bitka.
Opirem se silini
galopirajuće srdžbe;
spram nitastih
začahurenosti nevolje.
Taj mladić
prešutno potiskuje
sepsu zaljubljenosti.
Ćutim kako mi se ceri,
beskrajno bijelim
zubima zamjeranja.
Povlačim se,
ječeći zatvorenošću.
Kome je naudio?
Na zadihanoj
kaldrmi spoticanja,
galantno rekonstruiram
neljudski natučene
podlaktice.
Egoističnošću
imortalitetnih smrtovanja,
krijem ektoplazmu
ponad psihodeličnih njedara.
Svevideća
manipulativnost
neurona,
jednako je
dovitljiva,
mukotrpna-
potanko sintetizirana
kao ondašnje,
kameleonsko izmjenjivanje
otrcanih izmišljotina.
Prostorno
minimaliziram
vlastitu suštinu.
Kroz zatiljak
mi prokišnjava
opijena kap
svibanjskih zaruka.
Bez očevida žrtava;
usred isceniranog slavlja,
okrznulo me
mamurno
tane preboljenja.
Bivam svrgnuta
iznuđenim doticajem.
Sada,
teatralno izmičem
iz vidokruga ispaštanja.
On se zvao
Samoubojstvo,
ali ja sam ta
koju je u konačnici
porazila autosugestivna-
mesijanska iluzija.
