Usporenih motornih funkcija,
s brigom na podočnjacima,
uspostavljala sam ravnotežu
u korelaciji sa stratosferom
tmastih oblaka.
Tko sam ja?
Šupljikavi vakuum ciklotimije
ili bestežinska sinkopa bijesa;
naseljena u tuđini-
odmetnuća od
krvorođene grude
blagonaklonih vjernika?
Ništa od navedenoga.
Izigrana sam sudionica
rizičnog ruskog ruleta.
Hvatala me
galantna nesvjestica
makijavelističkog prodora,
račvajući dvosmislena premišljanja
na konturama podvojenog razbora.
Podsjećajući na šumornu
asocijaciju balade
opkolio me uštap
asocijalne zapitkivosti,
usko vezan
uz sindrom više duša
unutar jednog skeleta.
Prijelaz se odvijao naglo,
kao zračno skidanje krune
s olovnog trona preuveličavanja.
Dramatičnost
pomračene karijere
lijeno je odašiljala
prijeteće signale-
slijedeći putanju
bjekstva ka krateru uskrsnuća.
Što sam previdjela
u ovoj pocakljenoj vrevi
usitnjenih vrednovanja?
Maslinaste zavrzlame
notornih predispozicija
odsutnosti nježnosti,
napale su zaposjednute
ogranke pokorenosti.
Bez sumnje,
zamršeno je biti kušan
od ražarenih šaka
karmičkih peripetija-
što najavljuju pomrčinu
lunarnih elipsa.
Obilna kob
zlobnog hinuća-
trenutačno razrooko obilazi
oko samrtničke postelje,
hrleći ka vonju straha.
Zavezana u kavezu
koncentracijskog logora,
kao zdrobljeni žohar
njegovih sumanutih naređenja,
poželjela sam
konačno zamrijeti.
Savjest je uzastopno kucala;
po trošnom prozoru
neimenovanog sloma.
Osakaćena žezlom nadmoći,
svjedočila sam škripanju
nagriženih dasaka.
Je li to
upriličena potlačenost
atronomskih razmjera-
ili se odveć nazrijeva
kipeća dezintegracija osjetila?
Otvorila se Pandorina kutija
svemoguće propadljivosti,
i azimut je prokazivao
mogućnost životne opasnosti.
Odbačena nehumanošću,
siktala sam
didaskalijama sraza.
Počuj!
Prostor upravo ispunjava
uzduh sinestezije ginuća.
Netko dolazi,
a moje se alveole natapaju
kraterima upokojenja.
Kao zanjihana lijesa
na buri svjetova,
obara me maglena rosa
pepeljastih invokacija.
Nešto iskri
injem rastopljenih iglua
ida, ega i superega.
Ovako ozlovoljenu gnjevom,
srde me atipične kostobolje
pjesničkih ujednačavanja.
Mirujem.
Ionako ubrzo pristižu
vremešne sinkope
prestanka življenja.
Vidiš li?
Prokrvario je bolešljivi
organizam upitnih bivstvovanja,
a iz pepela se izrodila
bljutava samilost
pomilovanja teških počinjenja.
Raspale su se
nesretno zamračene
korote zašivenih usana,
u vidu rastuženo prešućene
zlogukosti demoniziranja-
neutaživosti umirućih spoznaja.
