Žilama mi protječe
bolešljiva srčana mana.
Pridajem joj epitet
maligne kraljice gotike;
među prorijeđenim
elipsama svjetlosnih
stratosfera.
Ovo su nadasve
ljupki opisi
odumiranja
kršćanstva,
u redovničkim
hrskavicama.
Zar ne,
publiko
gladna
pljeska?
Bože,
strepim od
tvojih udaraca
u tupi krater
bestežinskog stanja.
Reci mi,
čime da se
uopće brani
daltonističko dijete
infinitivnog dislociranja?
Oprosti
što predugo
prizivam Smrt;
prakticirajući rituale
na grimiznoj
mjesečini
spiritizma.
Ukoliko je potrebno,
raspni me
uglađenim
izmišljotinama,
kurtoaznim poput
pergamenta
mističnih snatrenja-
na poleđini
asimetričnih stigmi
nošenja tereta.
Koliko još
moram propatiti,
ne bih li okajala
odvratnoće predaka;
gledane devet
koljena unazad,
sve do
snuždenog korijenja
talijanskih otimača,
razvratnika i lupeža?
Čije ću
propuste infiltrirati
preko sušičavih kostiju;
premazanih
sedefastih ushitom-
kao ondašnje brojenje
katastrofičnih
pogrešaka?
Nisam rođena za
mlake manifeste
platoniziranja,
niti praznjikave borbe
s usnulim vjetrenjačama.
Spasonosna je
doza neumjesnih
genocida
neurotransmitera-
izrekla svoje
sudbonosno „da“.
Začeta sam
u gađenju
nevjerojatnih-
sposobnosti
razilaženja
tektonskih ploča.
Poda mnom
su se raslojili-
snježni egzorcizmi
oskvrnjenih crvendaća
božanstvenog muka.
Tada mi se
raspukla
lubanja,
načeta
obeščašćenošću
preuzvišene boli,
a prekrižena sinapsom
razgrnutog pijeska;
zametnutog pod
vizionarskim kamenom
katoličkih ubojstava.
Umjesto epitafa-
na stećku će mi
biti ispisano
blagonaklono
rasterećenje
pomrčinastih
kobnosti;
zapečaćeno
datumom
dočekanog
upokojenja.
Vidite…
Mene
zapravo nema,
niti sam
ikada kročila
ovozemaljskim
kriptodepresijama.
