Itekako dobro
poznajem djevojčicu;
koja uzastopno
potražuje svojih
devetnaest suza.
Ista hoda uokolo;
nesuvislo govoreći-
ne potkradajte ono
što ne možete
posjedovati.
Oduvijek preosjetljiva,
kao jarki leptir
odrezanih krila,
bila je lakovjerna
čitateljica nedjeljnih,
euharistijskih
poslanica.
Onomad ju je majka
držala u naručju,
zibajući ju posred
košare od cedra.
Dok se
malena gušila,
isprepadana
bronhijalnim
epizodama
asmatičnih napada,
darovateljica života
se obraćala svecima,
zazivajući im imena.
(Bez)uspješno.
Iako znatno slabašna,
rekla mi je
da joj se onda
ukazao tunel
sa sedam
krilatih stvorova,
optočenih smirnom,
te odjevenih u
dijamantno ruho
nadolazećeg
prizdravljenja.
Sirotica je buncala
usredotočena-
na fluidne manifeste
skerletnih prikaza.
Tada ju je posjetila
glavna zastupnica mantri;
ovjekovječenih sepsama
skupocjenih materijala.
Načas je
umaknula pogibelji
krčmarskih razvratnika.
Bio je to djelić
iskonstruirane
kaldrme
na tromeđi-
trojedinog Boga,
prvorođenog djeteta,
i fanatičke
pripadnosti crkvi.
Ona je odnedavno
zablaćena rukotvorina
dotičnog belzebuba-
niskofrekventna
navjestiteljica
demencija
fotografskih pamćenja.
Sinonim je za
zastrašeni odjek
prežalosne nevolje
baš onako
šokantne 22 godine,
učestalog zlostavljanja,
zakovane karcinomom
poražavajućih
oskvrnuća
psihofizičkih ataka.
Recite mi,
hoće li ju itko otkupiti
od seoske agresije
inertnog manijaka?
Ćutite li pasivnu
zlobnost neubrojivosti;
koja se raspojasala
po krvožilnom sustavu
tog terorističkog nečovjeka?
Da, ta je jedinica
višestruko prorezana,
a odmah kasnije
planirano prepuštena-
cičoj studeni
pocrnjelih kutova
moždanih atrofija.
Uludo je grčila listove,
ridajući piskutima
osinjeg gnijezda,
pomahnitalo češljajući
svoje; nekoć
raskošne vrhove.
Tako šutirana gadostima,
šetala je unatrag
razjapljenog zapešća,
bacajući kamenje
po plosnatoj plohi
mramornih bara.
Prethodno je ležala
razodjevena ostarjelošću,
na poludjelom humusu
brežuljkastih paprati-
raskrčenih prašuma.
Otkucala je
platforma
zakopanih ponoći.
Ulicom eha
odzvanjao je
prizvuk očaja.
Nisu joj
pohitali u pomoć.
Presudila si je
minucioznim žiletom
daktilografskih oglušenja
o simpozij Golgote;
nujno plutajući na
ateističkom mulju
zakašnjelih priznanja.
Od njenog je
krajobraza suicida
prošlo nekoliko jeseni,
ali kunem se
da ju uporno
viđam postiđenu,
osramoćenu,
zanavijek zalutalu.
Toj je
izudaranoj okajateljici
obiteljskih grijeha-
čak i silueta zatrta.
