Prevoljeni,
smijem li multiplicirano umirati
makar u profazi snova
unutar labirinata tajnih prolaza?
Obećajem da ću se probuditi.
Krucijalno donosim odluke
od kojih me trese groznica
temperaturnog šoka.
Usprkos činjenici saznanja
što sam bez tebe,
ciljano me puštaš da čekam
u plinskoj komori
koncentracijskog logora
ove nedorečene ljubavi,
a ja se potajno molim
da me enigmatično zamrziš
zbog moje sulude dobrote
koju navodiš kao kvalitetnu manu.
Svakodnevno se kompletno,
bestežinski raznesem
u sivkaste komadiće
opsesivnog kristala,
tada sklupčana čučim
u pepelu inkarnacije,
tako nijema imitirajući Fenixa,
i zubima kidajući okove
što ih sama zacementirah
na tlo živog pijeska.
A onda se pojaviš ti,
onako gordo,
sa uzvišenim stavom,
sav rastresen
istraživačkim pitanjima
koje postavljam
bez imalo napora
govoreći mi kako je laž,
u određenim granicama
izuzetno korisna.
Zašto me pokušavaš
namamiti natrag
u zamršeno vreteno
paukove mreže,
gdje sam ništa više
nego prazna kukuljica
šahovski manipulativnog tvorca?
Jedno ti je neznano…
Presudila sam nam
tisućljetnu samoću
mazohizma u povojima.
Čak me ni avangardna smrt
ne može trajno spasiti
od ovako fatalne navezanosti.
Sasvim spremna priželjkujem
da me iznova ustrijeliš
svojim vulkanskim odlaskom
i posramiš sve ono
u što sam neiskvareno vjerovala.
Sada se prehranjujem
tvojim proljetnim poljupcima
polažući anemične udahe peludi
zarad milisekunde radosti.
Shvaćaš li da netko od nas
dvoje mora skončati?
Bože, oslobodi me ove kobi.
