Ja sam i dalje plaho dijete
koje nevoljko sije mrak.
U nadi skorašnjeg ozdravljenja,
rasporih načeto bedro
iz kojeg izmigoljiše
dva golovrata ždrala.
Nenadjenutih imena,
stadoše mi proždirati
posvećenu domenu integriteta.
Osramoćeno grcah
u progutanim naivnostima.
Mogu li napokon zacijeliti
prisilne reminiscencije?
Zatvorena unutar
crvotočinaste ključanice misli,
upadoh u sveprožimajući krater
zakulisne zamke.
Sve ove konfuzne godine
progoniše me čudni
entiteti omraženosti
proročanskih deluzija
proživljenog terora.
Kao prezasićena
otopina mortaliteta,
plutah neslućeno obilježena
individualnim komponentama
sraza gotičkih impresija.
Iznad pročelja
užasnute katedrale
netremice motrih
kako mi katolička aura
mrvi zamagljene aureole
bogobojaznih utvara.
Višemjesečnom insomnijom
promijenih obilježja
vlastitim fobijama.
Danonoćno račvah
ukrštene domete
dehidrirane percepcije
koji makinalno dosezaše
snoviđenja oboljelih koloseuma.
Metamorfozom probodene aorte
puzah dupliciranih identiteta,
nesvjesna rešetki
duhovnih ćelija
što me bezilazno zarobiše
kao sakralnog taoca
astralnih dimenzija.
Stoga, dobročinitelji,
uronite me u jezero morfija
da mi utrnu ojađeni ekstremiteti.
Ako umirim ove žuljevite kosti,
možda si jednom oprostim.
