Zavoliš me, tek toliko
da se iznova regeneriram.
Moj se zaraženi pepeo
infinitivno umnaža,
popločavajući revne staze
polovičnih objašnjenja.
Uporno forsiram
ovaj slabašni kapacitet pluća
da te neizmjerno ljubi
u izvanrednim razmacima.
Makijavelističko trnje
mi se preneraženo urezuje
u pulsirajuće dlanove-
raspupale novopečenim
ispreplitanjima prstiju.
Šumovitom jekom poljupca,
potkradam riznicu ushita,
sluteći kratkotrajnu harmoniju
senzualnih treptaja.
Promatrajući tvoje opekline
zadobivene uslijed
plamenih intervencija,
zamišljam portret
katastrofičnih biljega
prazne duše
koja se presijava
u uzavreloj lokvi
stilskih sredstava.
Odnedavno obožavam umirati
skrivena među svojim strofama.
Ondje me nitko ne traži
čak ni za kancerogene
dezintegracije uma.
Učestalo mi predaješ
čestice apsolutnog gušenja
iako povjerljivo znaš
da me intelektualna apneja
ruši kao nejakog ptića
za strahovitih
orkanskih nevremena.
Grčim se simpozijem
mesijanske kalvarije,
a drugorazredna se hibernacija
spotiče o suhonjave zametke
ekspresionizma naših utvaranja.
Anomalijom granične psihoze
kristaliziram samoranjavanje
tuberkuloznih peripetija,
odričući se kritičnih ovisnosti
o ljubavi koja je pradavno zažmirila.
Ti često pobjegneš,
a ja zadržavam dah
sve dok se ne vratiš.
Povrh svega, vjeruj mi,
i dalje te želim otkupiti
od onoga što smo postali.
