Lorena Kujek – Grandiozna ništavnost

Uskoro će se izravnati
neprohodne staze zla,
raspuknuta će postati 
radioaktivna strijela.

Uzduhom vijori
svesrdna konstatacija
javnog izvrgnuća ruglu.

Potezanje revolvera
nije tako zamamna igra.

Zastrašena djevojka u
ranim dvadesetima,
taj staro-mladi leš
prozirnih proporcija;
nadalje sije zamjeranja
poput infektivnog kvasca
upropaštenog objeda.

Mrtvački čemer joj je
zaposjednuo trepavice.

Onemogućena kretnjama,
mrvi vratolomne povike
unutar abrazivnih mravinjaka-
pobješnjelih anegdota.

Tako rekonstruirana,
separirala se od
zadrtih poluistina,
ispoljavajući na dnu
rasijanog bitka-
preogromnu omraženost
nesigurnih prolaznika.

Gledala je kroz
ozlojađene ljude,
žaleći njihovu sjetnost.

Nitko ju nije mogao prigrliti,
onako korjenito fatalno,
bez ijedne trunke
samodopadnih
predumišljaja.

Ona zna tko ju je
kontinuirano zlostavljao
i zbog koga
stoljećima nakon
monstruoznog čina;
vrišti sumračjem
devijantnih iluminacija.

Posljednje tri zime
modričavih gležnjeva
šušti ehom Hada,
panično bježeći
od sablasne aveti
šupljoglavog silovatelja.

Njiše se u polukrugu
ateističkih sinusoida,
revno proklinjući
nebrojene bogove-
za trganje stranica
biblijskih poslanica.

Odsad životari
premalo istinska-
a odveć elegično,
fraktalno zgažena.

Tješi ju jedino
naum otkrivanja
nemilosrdnih napada.

Uskoro će se izravnati
neprohodne staze zla,
raspuknuta će postati0
radioaktivna strijela.