Nekakva sibirska utvara,
okrunjena vijencem od lovorovih grana
preskače provaliju lucidne paralize snivanja.
Utoliko zavapih nebu-
jesam li to restaurirana ja?
Izudarana mržnjom,
izgnana iz Edena,
neosjetljivog zapešća od pokidanih šavova-
dopuzah do stratosfere minskog polja
zajedničkih trenutaka kolapsa.
Netko je ukrao urnu u koju su izlili moj kontradiktorni pepeo
te kao najveći barbar podmuklo rasuo detoksicirajući sadržaj.
Prelazih preko iscenirane zasjede;
za tu prigodu postavljenog fantoma,
čija radioaktivna ektoplazma narušava harmoniju činjeničnog tijeka događaja.
Jaz između perivoja usnulih proroka
i napitka koji im pripravih
produbljivao je razinu odsanjanih vizija
izbavljanja iz bezdana goticizma.
Očevid žrtava zemljotresa ležao je
na dnu staklenke od sandalovine,
nanizane crnim biserima huka izvitoperenih jablana.
Utopljenički strahovah od vratolomnih izljeva svete srdžbe uzurpatora spiritualne utopije blagostanja.
Dok pritok neskladnih mozaika predsvijesti-
naviraše u valovima simboličnih rasudbi.
Raspršena u mulj nafte,
duša mi oslikavaše freske
velebnih arhitektonskih pothvata alter ega.
Najednom ugledah mutne obrise
ogrtača nečovječne čuvarice Hada
kako mi nudi antitezu prijateljstva,
nutkajući me slatkorječivim manirima
novopečenih sazviježđa pokapanja.
Opustošila je hram mumificiranih rima,
ciljano sagrađenih od neprobojne gline pokunjenih strofa.
Sklopismo pakt,
ugovorivši da svaka kognitivna dekompenzacija
netragom nestane-
svitanjem blistavog sumraka.
Upravo tamo gdje padoše krinke izgubljene ljubavi,
okovane prastarim mrazom strahovitih proturječnosti istovrsnosti.
Ipak, jedan je konfuzni prizor svagda
pohranjen u epicentru vidokruga.
Samouvjerena smrt izokrenutih sljepoočnica izgovarala je utišajnu mantru vranama zatečenima u leglu zmija.
Dalje ne možete poći.
Ovdje gospodari ona koja vam kani oduzeti
najsićušniji atom bitka.
U idućoj sceni pažljivo naginjem izudaranu lubanju
i klanjam joj se danononoćno ponavljajući-
memento mori,
moji ljupki suparnici.
