Danas je zapisana
pripovijest milostive djeve
neiskazanih grčenja udova,
praćenih reskom utopijom
kataralnih groznica.
Ljupka li je krnja morbidnost
koju bespogovorno veliča,
gaseći istrunuli nokturno
potezima kulminiranih razdora.
Unutar ekspanzivnih ralja
promulgirane krivnje,
odveć podmuklo škripe
okrznuti zubi kulminacije.
Koga uopće optužiti,
kad proslov postiže kapitulaciju?
Pritisak ražarenog obarača
prenapučeno doseže
nemilosrdno natučene kapke.
Tiranin joj ne dopušta
da prizove svevišnju pomoć.
Izmučena ektoplazma
upokojene kraljevne
naočigled uzmiče
pred nasrtljivcem.
Može li uistinu pobjeći?
Vičući iza glasa,
ona usplahireno tumara
nepoznatim teritorijem,
dozivajući anđele prapočetka
i preklinjući razjarenog krvnika
da ju u konačnici oslobodi.
Neviđeno prestrašena
neminovnim sučeljavanjem,
to ubogo siroče
nema spoznaju
da je mrtva tisućljećima.
Kroz obruč stigmatizacije
lomi se grudobolna paradigma
višestruke amnezije trpljenja.
Gdje tako rapidno nestaje
nehotično bačeno iverje
nekadašnjih uspavanki baršuna?
Ono oboljelo gnjili
ispod kanonskih evanđelja,
čupajući prosijede vlasi
preobraženim avetima
prikazanog ponora.
Besprizivna zaleđenost tijela,
tada svojstveno biva
tek grubo naruženom,
animalno osakaćenom
figurom utihnuća osjetila.
