Ti, što caruješ kazalištem apsurda,
dopusti da kroz telekinetičke
etape lucidnog premišljanja
iskapam svoju aerobnu patnju.
Ne progovaraj čak ni kada
budem zarila raskoljene pandže
u zagađeno-koraljni greben
razbacanih mramornih uvala.
Odnedavno slavno debitiram
trepćući stetoskopskim očima
zacementirano krilatih vrtoglavica
što se bljedunjavo slijevaju
niz tankoćutne nanose
ozeble nedorečenosti utapanja.
Preko čeonog režnja,
oblivenog polemizirajućim ćudoređem
detoniram izvitoperene konkluzije
odricanja od pesimističnih zapetljaja.
Izbezumljena kognitivna interpretacija
što se vrzma oko moždane sinapse,
ustrajno postavlja eksploziv
povrh poodavno prijeđenih limita
deklaratornog samouništenja.
Ponovno me nesavladiva ciklotimija
uzurpirajuće svrhovitosti
nokautira s prijezirom u pogledu.
Uzmičem od mazohističkog reza
navrh ništavno- giljotinskog sraza
požutjele tektonske ploče
i karikature prezrele farse
s čijim se ispunjenjem
zavaravah poduži niz stoljeća.
Karakteristična premorenost
potihih osjetilnih adaptacija
koje sugestivno najavljivahu fijasko,
očitovala se u pokisloj akceleraciji
potisnutih razočarenja-
raskinućem platonske zavrzlame
naših razdvojenih obećanja.
Još i danas usamljenički hropćem
u miomirisnoj prašini poraza,
skladajući zimzelenu mantru
samoubilačkim trepetljikama
kognitivnih procesa.
Neminovnošću iskrene neistine
pogađam ovaj pomračeni alter ego
što me uzastopno kremira-
pakosno secirajući indiferentnošću,
bez imalo predumišljaja.
Posve ogoljen blaženim lažima
konačno razotkrij diskriminirajuće
intrige obostranog (ne)doticaja
i uistinu dočaraj nepobitnu verziju
patoloških neistina.
Nažalost, ova je besmislena ljubav
tek purgatorij smrskanih konfuzija.
