Hodah bosonoga
kroz pustopoljine
nevoljenosti.
Obilježena kao
neželjeno dijete,
započeh
utješno ispisivati
interpunkcijske
znakove.
Pregolemo breme
predbacivanja
teške krivice,
stiskalo me
desetljećima
poput gorućeg obruča.
Opečena stigmom
neprilagođenosti,
kidah ocvale
krizanteme-
na ispraćaju
svojih osobnosti.
Pljuvaše po
mojoj auri,
psihički me
dokrajčujući
neprekidnim
manipulacijama.
Ucjene i prijekor
postaše mi
jaram spoticanja-
smrskanim umovima
tek usputna stanica
omalovažavanja.
Odrastah
u zaglušujućoj sredini,
sasvim osrednjih
mrzovoljnosti,
toksično optuživana
za nešto
što nisam učinila.
Kidaše mi
plave pramenove;
čineći sebi
izopačenu krunu
lovorovih grančica.
Ridah zdrobljena
poput nagriženog crva
irelevantnih
predispozicija.
Ne podariše mi
nužnu nježnost,
iscrtavši od mene
plahog zombija-
neprolaznih nagiba
ka ponoru kratera.
Zatim preletjeh ambis,
krštena u žuljevitosti
mjesečarenja,
otišavši odbačena,
ostavljena i nesretna.
Dronjci mi ubrzo istrunuše
zatrovavši vinovu lozu-
neizrečenim trudovima
neplaniranog rođenja.
Nadživjeh
mnogobrojne pakosti,
pridignuvši se u svod
pobožanstvenog okrilja.
Doduše,
krajnje mrtva,
ali konačno smirena.
