U cik nekog predvečerja,
razlomi se tako suspektivna utroba
i ona biva zabrazdana kategorijom utopljenice načetih psihoza.
Deklaminacijom pomaknute svijesti
niječe višestruka smrtovanja nevrijednog trupla raspadljivih abrazija.
Zagrezla u svojim teškim grijesima,
podužim noktima čupa ljubičaste vlasi,
zavijajući piskutavim urlicima,
nalik na glasanje pobješnjele životinje,
puštene iz kaveza fluidnih obmana.
Bacavši kamenčiće nepravilnog oblika po ravnoj plohi potoka iza gorskih zemljišta,
netremice motri seobu jata promuklih vrana što kljucaju pogažene plodove predugih samovanja.
I strepi od razlomljenih fraktala porezotina uzduž zglobova,
naričući nad apokaliptičnim viđenjima gluhoće čuvstava nekoć bliskog pjesnika
s čijim je nadrealnim frekvencijama ujednačavala proces presude krivičnog gonjenja.
Očitom mimikrijom mudrog kukavništva,
on je odustao od zakrpavanja rasparanih halja
što joj je rastrgala seoska hulja,
ostavivši beživotne zjenice da same odgonetnu
putokaz nadvladavanja traumatiziranih peripetija.
Ona se moli isključivo uz pomoć napisanih pjesama.
Fiksira modrice zadobivene epizodama zlotvorskih violencija
upućenih nevinim čahurama potopa u labirintu oplakivanja.
Grcanjem u vlastitim nacrtima suznih iskliznuća,
pritišće očne jabučice nagutane zakulisnim košmarom.
Nedovoljnom funkcionalnošću jedreći hodnicima
samoispunjujućeg proročanstva ponavljajućeg sloma,
potpuno slijepa odapinje strijelu ispovijedanih pretkazanja
onome tko ju je ranio oproštajem bezrazložnih pribojavanja.
Svladava ju zamor maglovitih opisivanja jesenje melankolije,
potamnjelih vlati donedavno zelenkastih pašnjaka
napunjenih spisateljskim multipliciranjima umnih stimulansa.
Pogledajte kako grize titanske lance neprestanog gajenja zamjeranja,
zatvorena u samoizgrađenoj kuli od porculanskih rubova,
moleći za razumijevanje prilikom neočekivanih posjeta astralne projekcije bilokativnog pjesnika
koji joj je ostao dužan makar još jedan fantomski zagrljaj rima ponad mosta sudbina.
Podmetnuvši požar emocionalne topljivosti,
zureći je uviđao kako se rastakala na atome,
pritom ne mareći za prijeteće okončanje
koje ju je usisalo u vrtlog mediokritetskih osuđivanja.
Donesena presuda diktirala je implicirajućim trenjima novih riječi,
pogledavajući na uru koja je prestala otkucavati ponoć
dok je makijalno izgovarao- zbogom.
Kružna struktura darovanog prstena distanciranošću je svinula kosti obamrlog kažiprsta,
rezultiravši stoljetnim mukom suprotnosti glavnih protagonista
raspojasanih predstava sraza književnih stilova.
Nejasnoćom provodi jasnu reminiscenciju,
trgajući sijede kose sedefastih rasplitanja duha.
On ubijaše neizrečene trzaje gotičke sljedbenice
koja je imitirala epitet klaustrofobične začetnice obostranog pakla funkcioniranja.
Stražario je nad vratolomnim digresijama superega,
nadopunjavajući statične inverzije posvemašnih tugaljivosti
za pradavnim glazbenikom suviše dugo neviđenih silueta pristizanja.
Obrativši mu se sa ganutljivošću izabranih fraza,
poželje držati se podalje u svezi održanja kognitivnih bistrina.
Ustvari, on je otprije naumio započeti raspad neplaniranih grohota zbližavanja
čija je namjena bila oplemenjivanje klice
filantropskih prepuštanja služenju natalitetno ugroženih jedinki pogubljenih manira.
Žarka eteričnost božanskog produhovljenja smanjila je konfliktne pokušaje nestajanja
i kompletnog samorazdora udahnulih smrzavanja izdaha,
rasteretivši dijelove malaksale pripovijetke o kraljevstvu srebrnkastih zaposjednuća.
Razminiravši zadrške međusobno zazidanih konstelacija prijemčivih antiteza,
raziđoše se preneseni na krilima burnih krahova prilikom mijenjanja ličnosti,
iza sebe ne ostavivši ništa osim obrubljene navezanosti o epu srodnih nesrodnosti,
podbuhle amnezije neponovljivog dijeljenja vremena,
van ograničenja prostornih korelacija.
Toga je poslijepodneva rominjala prosinačka kiša,
dok se susnježica prolamala hučećim vjetrom gotovo zimskih okretaja,
prokisle im duše zboriše podrhtavanjem tektonskih ploča,
a riječi zastadoše u grlu poput plama baklje ugašenog kontradiktornostima.
Iako gotovo ništa ne izrekoše,
trepavicama nesnalažljive zatečenosti otpustiše grizodušje suprotstavljenih argumenata;
minuciozno pospješivši protjecanje tjelesa hladnom cestom oživljenog mrtvila,
na krivo očitanoj frekvenciji vjerojatno posljednjeg susreta.
Uplašeno nalivpero stade drhati prosinačkim urušavanjem stabilne ere inspirativnog simbolizma,
a ona uporno snuje kako ga i dalje boli,
na udaljenosti različito klasificiranoj od dosadašnjih utvaranja
nečega što bijaše stagnirano još u povojima.
Zato ju ne pitajte strahuje li danonoćno od sručavanja naglog pljuska sentimenata,
znajte, ona dubinski fragmentira neke zapostavljene osmijehe odbačeništva,
prepuštena hrvanju sa nutrinskim pojavljivanjima olujnog kumulonimbusa
nad jenjavajućim svodom potisnutih sjećanja.
