Znaj, smrt je tek početak (bes)kraja.
Oko mi je presušena kriptodepresija,
dijabolička krivulja prozaičnih kanaliziranja
ranojutarnjih gubljenja umnih neumoljivosti.
Više naprosto ne znam umirati.
Povrate me reaktivni rituali disanja,
nalik na neophodan udah
nakon gušenja u oceanu preplakanih gorčina.
U desnom uglu kopnem.
Dohvaćaju me pandže ponižavajućih verifikacija.
Raskrvavljeni očnjaci režećeg bijednika
proždiru raskomadana svjedočanstva
o izvrgnuću trnovitoj stranputici grijeha.
Usta su mi natopljena barutom,
čija se gromoglasna eksplozija očekuje
čim prozborim sintaksu istinitog svjedočenja.
Apatija melodramatično gospodari
kutevima kognitivnih rasuđivanja,
štiteći ponašajne kodekse
od nemilih pogrešaka.
Mazohistička polutka moje osobnosti
guši me svirepim ispadima cikličnosti.
Manija proganjanja neutješno diktira
samoživim regresijama apsurda,
potiskujući mizerne transformacije iz kraljevne oluje-
u zgromljenu pokojnicu nespokojnih, grobnih iskopina.
Mimikom zaleđenosti pokriva me maslinasti vjetar,
integrirajući sudbu iskovanu usred uzdižućeg ognja,
tobože najavljujući prisegu iskupljenja
od autodestrukcije koja mi postade
neprolazna ektoplazma svakidašnjosti.
Zataškani pakt kojim se multiplicira
paranoična režija priželjkivanja raspleta
zanjihao je um u kolijevci
sazdanoj od nikotinskih pukotina
i alkoholiziranog seciranja
nataliteta novostvorenih pjesama.
Kronološki slažem kronike
krcate kontroverznim farsama,
delikatnim interpretacijama satkanim
od voska posmrtne svijeće
koja plamenom prati priloženu partituru 21 godine
bezuspješnog pobuđivanja krvotoka
u ćelijama Lazarskih reanimacija.
Vrhovima jagodicama opipavam
aritmični puls postraumatskih psihoanaliza,
zaključujući- paradoksalna slova prebivaju
ispod nagriženih noktiju srama,
poravnavajući kristalne misli
s epoletama nadrealističkih preporođenja.
Čak mi i vlastita djela neotežano osmišljavaju
inovativne labirinte produhovljenog kodeksa,
dok mene porobljavaju vječito istovjetne skice
otuđenja od planete nesretnosti,
preklopljene u vidu izolacijskih skrovišta razuma.
Razaznavajući mutnu prikazu
pored epistolarne forme spaljenih pisama,
netragom demoliram platinaste memorandume
ugravirane u kožu umiruće zapisnice bezizlaznih utrnuća.
Svoju sam religioznu izdaju lapidarno izlila
u skrušena udubljenja idejnih začetaka književništva,
izvršavajući gromoglasni pad ka bezdanu
ponovne identifikacije sa regresijom mučeništva.
Civilizaciju nakon hrljenja
ka kolosijeku skandaloznih sudara
izvedbe regeneracije sa preusmjeravajućim popudbinama odlaska,
načinjena od prokušanih zrnaca prašine,
rađam se iskovana od užarenog čelika rima-
spremna za vinuće ka galaksiji
spiritualnih preboljenja tminastih tahikardija;
u kapilarama produbljenih utjelovljenja.
Znaj, smrt je tek početak (bes)kraja.
