Sukrivče
naoko besprijekorne izvedbe,
ne pitaj kako te prebolijevam.
Karbonizirano kopnim,
krucijalno se raspadajući
na molekularne strukture
stihovitih gradacija
skandalozne pogibelji.
Sastavljajući rezime
premudrih samozavaravanja,
sutra djelomično odgađam
svoju senzacionalnu sahranu.
Uostalom,
bilo je za očekivati
laičko uplitanje meteža
(ne)pristranih sudionika
tkanjem gorkih
kaleža razilaženja.
Što to činimo?
Anatomskom
pravilnošću ćudoređa,
uzastopno zapisujem četvrtoknjižje
porculanskih putopisa.
Kolorizacijom
uplakanih mimikrija,
u žarišnu mi venu ubrizgavaš
amneziju požnjevenih zaruka.
Disocijacija umnih bezumnosti
postiže kontraefekt placeba-
i opet sam mrtvija od smrti.
Popločena urnom
mrvljenja duše,
kontemplacijom
epistolarne forme
suviše apatično prizivam
najgori mogući ishod.
Optužujem
frapantni chiaroscuro
za zrcaljenje
neopipljivih konaca
u rašivenim ranama
monumentalnih ekvivalenata
platinastih detonacija.
Kremiram demonizirane sujete,
a ti mi metastazirano protječeš
kroz raščupanu kosu
što posvema mučno vijori
na samom dnu zaljeva.
Otimam tebe od sebe.
Prožvakana pohotnom korotom,
žongliram na trapezu rođenja,
čekajući da me proždre tmina.
Bezuspješno iluminiram
pretposljednje sjete
drevnih istinoljublja.
Hoću li,
makar još jednom,
ugledati tu distinkciju
urbaniziranih koračaja?
Stojiš nada mnom,
upirući kažiprst
u šutljivu katatoniju
prokrvavljenih podočnjaka.
Začudo,
ne osvrćeš se.
Nokautiranom rezistencijom
rahle rezigniranosti,
uludo pjevušim
skladnu odu
(ne)kompatibilnih kriterija.
Mjesecima se suludo klanjam
prijestolju svrgnuća,
nečujno mrmljajući
kompliciranu mantru
agorafobiji noćnih izdaha.
Poradi čega?
Pod mrklim okriljem
onemoćale selekcije
poetskih meandara,
naknadno dovršavam
nedorečeno poglavlje
naših izrezbarenih izumiranja.
Ionako je gotovo.
Napuštaš me zasvagda.
