Ne mogavši suspregnuti suze,
bijah agorafobično zatučena
čak 22 godine.
Oteta paranormalne zime,
nerođena ih nehaja,
krahirah u krtičnjaku bola-
onom oboljelom rovu
neuravnoteženih mora.
Hinućem rastjerivah
oganj insomnije,
ploveći uzvodno
uz suptilne potpornje krvi.
Potlačena ciklotimijom vrućice,
u astralu rapsodije,
zakrpavah vlastitu čeljust.
Prije čak desetljeća smrskah lice
padom na betonske užljebine,
opijene noći trstikave otopine.
Tada bijah biće
prehlađenog krovotoka,
a moja amnezija
bijaše golublje siva
olupina krnjeg meteorita
u vrtu preuzvišenih svetaca.
Neravnomjerno zgažena,
ispljunuh katatonički vonj
poludjelog osinjaka,
tik do bijele košnice
demonskih nakupina.
Ondje me dočekaše
stalagmiti crnih praporaca,
sedam puta stariji
od prapočela,
zapečaćeni stalaktitima
patvorenih nauma.
Rasprsnuh se bespomoćna
kao arhaično staklo,
plastično udavljena
u moratoriju krematorija,
nadasve žrtvovano ubijena
u dislociranom gnijezdu
retoričkih pitanja.
Uzurpirana je osmrtnica
započela zahrđalu eru;
bezlične projekcije opstojanja.
Ugasila se izmrcvarena,
parcijalna tinjanost udaha
učinivši da ova spoznaja
u jurećoj konačnici-
bude trostruko uzvraćena.
Acta est fabula.
