Sasvim zamirem
na pragu izgovorenih zabluda.
Svojom si elaboracijom do besvijesti
izlažirao post mortem
mojim opsjednućima smrću.
Florescentna avenija snova
žrtovala je raspupale pupoljke-
naglim iskorijenjivanjem časti.
Spacijalno začahurena
u pronicljivoj jezgri introveriranosti,
adaptiram se na tromeđi
između suficijenta,
podbuhle amnezije vezane uz krucijalnu anamnezu
nepovratnog povratka
te lakih apostrofa depersonalizacije tamnozelenih sljepila.
Degradiram ponizne insinuacije rezigniranoga pjesnika,
čiji me razum proveo alejom opovrgnutih dogmi,
i porušenim koncentracijama neprilagođenih
zamišljaja rajskih prostranstava.
On bijaše jedan od Argonauta grčkih prispodoba
o fanatizmu osiromašenih pisaca
kojima su zavidnici stagnirali napredak,
crvotočinom nagriženo kormilo maslinastog parobroda,
čiji ukleti azimut otkrivaju nesnalažljivi kartografi.
Zaokrenut ću putanju
i nasukati se na gnjecavu obalu istrunulih sunovrata.
Ondje, implicirano u žilama podzemnih voda,
ti ćeš još dugo iza moje smrti preuređivati konačne retke kolosalnih epigrama našeg kraha,
lapidarno priželjkivajući ostvarenje ljubavi koja nikad nije zaživjela.
Iznova…
