Da. Pravo je dobra ona izreka koja govori o tome kako svaka pogrješka služi tome da nas nečemu nauči. Rijetko se tko zapravo služi njome i rijetko koga znam da je uopće naučio na svojim greškama. Sebe ponajmanje. Često se zatičem kako upravo o tome razmišljam. Gotovo svaki put kad osjetim neku prekretnicu. Neku bol. Ovaj put nije bilo iznimke. Nasmijem se pri toj pomisli. Još jednom nisi naučila – pomislim. A što sada. Moje su greške samo moje. Znam da se nitko neće otimati za njih. Tu su sada, tu će ostati i za milijun godina. Hrpu sam puta izgovorila kako bih sto stvari promijenila, učinila drugačije. Sada znam da ne bih. Sve što sam učinila, bilo je ispravno. Na ovaj ili onaj način. Poznajem se. Toliko sam puta, uključujući i ovaj zadnji, zapravo, posebno ovaj zadnji, osjetila tu tupu bol. I milijun sam puta krenula preispitivati sebe zbog tuđih nesigurnosti. Možda još ne znam tko sam, ali se i dalje tražim. Ne odustajem. Od svijeta. Od ljudi. Učinili smo svijet usamljenim mjestom samo zato jer su nas drugi povrijedili. Pa i što sada? Povrijedili smo i mi. I opet ćemo. Tisuću puta. Ne znam. Čini mi se da smo zapeli u tom vrtlogu svemira iz kojeg jednostavno ne vidimo izlaza. Pa odustajemo. Naravno da je lakše. Ne voljeti. Ne vjerovati. Misliti kako je to način na koji ćemo sačuvati sebe. I ne shvaćati kako je to način na koji zapravo najviše vrijeđamo sebe. Otuđujući se od onih koji zbilja mare.
Da. Jako često naiđem na zid. I zapravo, hrpu puta, svjesno udaram glavom kroz taj zid. Možda, ako dovoljno jako udarim, mogu napraviti prolaz. Otkriti što se krije s onu stranu svega. Nekima je to smiješno. Da, nekima. Smiju se jer sam drugačija. Ja se njima smijem jer su svi isti. I ne pokušavaju otkriti što je s druge strane. O , koliko malen mora biti njihov svijet. Da. Ne žalim ni zbog čega. Sporo učim, ali ipak učim. Sve što sam prošla, učinilo me onakvom kakva sam sada. Bacim pogled preko ramena, u prošlost, i sjetim se koliko je teško bilo preispitivati sebe zbog drugih. I bojati se koračati prema drugoj strani zida samo zato što se nitko drugi ne usudi. Znam da sam rođena za mnoge stvari. Ljubav, između ostalog. Ne, prije to nisam shvaćala. I svatko me mogao pokolebati. Sada znam da se ljubav jednostavno vraća ljubavlju. Na ovaj ili onaj način. Prije ili kasnije. Ne postoji ništa što će me uvjeriti u suprotno. Pa ni to ako sam trenutno povrijeđena. Znam, sve jednom dođe na svoje. Strpljivo grabim svaku priliku dok koračam kroz život i jednostavno biram one staze kojima koračaju ljudi koji mi se smiješe. Dosta je bilo. Gorčine. Ljutnje. Nepovjerenja. Na kraju krajeva, sva ta gorčina najviše škodi meni samoj. Sva ta ljutnja čini da se sama loše osjećam.
Ali…čudno je to. Pokloniš ljudima osmijeh, pa te pitaju čemu to. Kao da je potreban razlog za osmijeh. Oprostiš, pa ne razumiju zašto. Slabe duše. Duše koje nemaju snage oprostiti same sebi. Što ne žive. Što se skrivaju u mraku svojih soba bojeći se izaći u svijet. Da ih netko ne povrijedi. Pa da. Povrijedit će me. Jednom. Dvaput. Triput. Stotine puta. A između tog ću jednom, dvaput, triput biti sretna. Probiti glavom onaj zid. I da. Isplati se. Riskirati. Živjeti. Udahnuti zrak punim plućima. Strah uvijek dođe, ako mu dopustimo. Znam to jer sam ga milijun puta pustila blizu. Dovoljno je samo jednom, dvaput pokazati mu zube i on nestane. Zauvijek. Ne mogu i ne želim živjeti život pun nepovjerenja. Prema sebi i drugim ljudima. Nedavno su mi pričali o tome kako ne bih trebala vjerovati nikome. I to baš oni koji su željeli da im vjerujem. Jedino što u svemu tome nisam vjerovala je to da ne trebam vjerovati. Da. Pametno je o tome govorio Meša Selimović:
“Ljudima ne mogu udahnuti svoju ljubav, i oni ne mogu da mi je vrate. Gledaju me hladno, sumnjičavo odmjeravaju opasnost koja im od mene prijeti i, zatvoreni svakako, zatvaraju se još više, na prvu neočekivanu riječ, na prvi nenaviknut pokret, ili odmah napadaju, braneći se, jer više vole da ubiju nego da strahuju.”
Ljudima zbilja ne mogu udahnuti svoju ljubav. Svoja vjerovanja. I ne pokušavam to. Jednostavno ne želim svoje srce ispunjavati gorčinom zbog onih koji ne znaju što bi sami sa sobom, a kamoli sa mnom. Znam da vjerujem. I da riskiram. I da ću zbog tog biti i sretna i nesretna. Ali samim time što osjetim krv koja mi struji kroz tijelo, znam da živim. Na kraju krajeva, samo sam čovjek. Samo smo ljudi. Svi mi tražimo neku ljubav. Zaštitu. Sigurnost. Kako je uopće pružiti nekome, ako je toliko nepovjerenja među nama? Grizemo, povrijeđujemo jer su nas povrijedili i gdje god da pobjegnemo, vraćamo se sami sebi. Bojimo se udarca o zid da nas ne bi malo zaboljela glava. Jer ne možemo trpjeti bol. Ne pitamo se koliko se sreće i ljubavi krije možda baš iza te prepreke. Milijun sam puta i sama bezuspješno tražila ljubav. Odustajala zbog straha. Ne želim više biti kukavica. Ona slaba osoba od prije. Udišem zrak. Živim.
Da, ne mogu drugima udahnuti ljubav. Ne mogu tebi udahnuti ljubav. Niti onu sigurnost, koju si, na kraju krajeva, od mene očekivao, negdje u sebi. Ne mogu te uvjeriti da vjeruješ. Meni. Sebi. Nama. Ponekad je potrebno jednostavno udariti glavom o zid i proviriti s onu stranu svijeta. Rizik je to. Tko se usudi, taj je najveći. Glava mi je već ionako prepuna modrica, ali znam da je još puno zidova preda mnom. Znam da mogu sve. I da zaslužujem sve. I zato vjerujem. Vjerujem u pronalazak one snažne ruke koja će jednom sa mnom proviriti kroz zid i koja se neće bojati. Jer će znati da je držim dovoljno jako. Jednostavno, znat će. 
