Udovac
Moj Željko i ja živimo u braku trideset godina. Voljeli se i poštovali, kućili i djecu odgajali. Već smo prešli pedesetu i, kao većini u braku, nekad bijaše lijepo, nekad smo mislili da i ljepše ima.
Porastoše djeca, Željko ostade bez posla, zavlada neka apatija i u našoj kući i među narodom. Sve manje nam neko bane na kavu, a i mi rijetko gdje idemo. Djeca otišla svojim putem, u potrazi za poslom i životom. Mi se osamili i ušutjeli.
Željko otvorio Fejsbuk, našao drugove iz vojske, pa neke naše stare prijatelje što odoše preko svijeta, te sa njima malo razmjeni poruke i ubije vrijeme. Tako ja kad dođem s posla, skuham ručak i sve obavim, taman da malo progovorimo, ali moj Željko gleda u telefon i ne progovara, ko ova današnja djeca.
Odlučim ja da popravim situaciju, pa i sama napravim profil na Fejsbuku. Stavim sliku neke zgodne žene sa reklame iz novina, pa dodam i još par na travi, na plaži, onako izdaleka, samo da se figura nazire.
Nadjenem joj ime, napišem da živi blizu, pa pošaljem Željku zahtjev. Prihvati mene Željko za prijatelja, pa mi kao pravi kavalir posla poruku da me pozdravi i poželi dobrodošlicu.
Ruku na srce, Željko je uvijek bio dobar domaćin i volio goste, dok su nam dolazili.
Tako, muž i ja se počnemo dopisivati.
Tada ja prvi put čujem da moj Željko voli zdrav život, ozbiljnu glazbu, a veli i knjige voli, samo ne stigne čitati.
Zaklela bih se da Željko voli pečenje i sarmu, da se zgražava na glazbu, fitnes i pahuljice, o knjigama i da ne govorimo…
No, dobro, prihvatih ja igru, pa mu udjelim komplimente i napomenuh da je danas sve manje pravih kavalira.
Tad on meni potanko opisa koliko je on savršen.
Poslije par dana upitam ja Željka je li njegova supruga oduševljena što ima takvog muža , kad mi on na to odgovori da je njegova supruga preminula prije dvije godine!
Auu, kad to pročitah dođe mi da odem u sobu, gdje on, kao gleda utakmicu, i da ga ubijem, pa da malo ja budem udovica, ali nekako se suzdržah.
Kad mi ispriča kako o djeci sam brine, po kući sve radi, ma bi mi žao Željka što sam mu ja umrla.
Kad odem na posao, Željko vrijedno pošalje poruku meni, pa se javi i ženi, valjda da umiri savjest. Doduše, ženi samo kratko – kupi kruh ili – odoh ja na pecanje.
Samnom bi, da je vremena, povazdan pisao. Pita me i kako sam spavala i šta sad radim, a i kako se osjećam.
Pošto to odavno nikoga nije interesiralo, sve ja Željku potanko ispišem. Kad mi dođe da se nekome požalim odem u sobu, legnem i pišem mužu u dnevnom boravku.
A bilo je dana kad popodne sjedimo na dva kraja garniture i dopisujemo se. Moj muž i ja. Ponekad mi se Željko toliko dopadao da sam zaboravljala da sa njim živim trideset godina.
Ponekad me potjera đavo pa ga pitam je li pokojna žena bila lijepa.
Bila je, napiše Željko.
Priupitam ja o toj pokojnici svašta, ali on vješto izbjegne o njoj dugo pričati. Radije piše o mom mužu, za koga mu napisah da po cijeli dan gleda u telefon a na mene ne obraća pažnju.
E, njega Željko izgrdi po propisu! Kako može zapostaviti ovakvu ženu, veli, šta bi on dao da nije sam i jadan. Šta bi on dao da ima ovakvu ženu kraj sebe!
Prolaze dani, a ja čekam poruke od Željka i kad stignu obradujem se.
Počeli smo se skrivati po kući i dopisivati se.
Nešto si mislim, ko je ovdje lud?
A ne znam ni šta da radim…
Da li da ipak ubijem Željka, pa da mi se na onom svijetu pridruži, ili da mu pustim klasičnu glazbu i spremim ječmenu kašu za ručak, kad već voli?
Ako ovako nastavimo zakazat ćemo sastanak, pa kud ću onda. A sve mi se čini da će mi se ucviljeni udovac i pokojna žena zaljubiti…
Ipak mislim da je najbolje da što prije raskinemo, inače će vrag odnijeti šalu…
