Lara Laura Gee – LLG, pseudonim je pjesnikinje iz Zagreba, pisanjem poezije bavi se od 2011 godine, pod mentorstvom Zdravka Odorčića i Kulture Snova – Zagreb. Po zanimanju cvijećar – aranžer, suradnik Kulture Snova u sklopu koje vodi Zagrebačke večeri poezije.
BIBLIOGRAFIJA:
Objavljuje u zajedničkim zbirkama, elektronskim medijima, član je raznih umjetničkih udruga. Osvojila je brojne nagrade na poetskim natječajima diljem Balkana. Prva samostalna zbirka pjesama pod naslovom «Marioneta vlastitog htijenja» izdana 2013. Druga izdana zbirka „Čuvarica tvojih suza“ /“Genetikom predodređena“ je zajednička zbirka Lare Laure Gee – LLG i njezine 16-godišnje kćeri Hanne Klapke, obje u izdanju Kulture Snova – Zagreb.
PROKLETSTVO
Što je to lijepo u ovoj nedjeljnoj tišini,
u praznim rukama koje grle
tek ustajali zrak crkve praznih klecala.
Sustiglo me prokletstvo,
desete godine traženja,
knjige s napisanim pravilima opstanka,
pokušala sam se nahraniti,
skupljajući mrvice kruha s poda,
ali već su ih izgazile noge tuđih nadanja.
Putnik sam u vremenu izgona nježnih vjetrova,
tek mala ptica u preletu života,
koja traži sponu između sumraka i svitanja,
ne pripadam ovom vijeku tame,
žudim za tajnovitim perivojima,
tišinom koju razbija
tek šuštaj krinoline boje smaragda,
bočicom tinte i perom,
požutjelim papirom,
nad kojim umjesto suhih suza
prosipam prah živog osmijeha.
Sigurna sam da nisam za bol rođena,
jer ne bojim se duhova ni nepremostivih ponora,
prepoznajem,
a nikad nisam vidjela Semiramidine vrtove,
osjećam,
a nikad nisam osjetila miris Rajskih livada,
čujem,
a nikad nisam čula kako je stvarana IX. Simfonija,
negdje sam van ovog vremena,
u Božiću u kojem tišina nije bila najglasnija,
kada su klecala bila ispunjena,
a zrak lagan poput vlati ruzmarina,
negdje sam na razmeđi između svjetova,
svoja,
potpuna
PRISEGA
Prodirući pogledom kroz kišu,
vidjeh se u nekom od prošlih života,
kako ponizno prisežem kralju bez krune,
vračevi klečeči oko trona,
razbacuju kosti prepelice,
prodaju talismane vječnog života,
za samo komadić nečije duše,
zvukovi zasuna,
u živo blato,
miris seljačkog sukna zatvaraju.
Iz nečijeg dlana plamen suklja,
iskrom gaseći novi plam,
razabirem misli zalutalih slova,
kako iz nepoznatog daha,
tvore oblak što jaše na mjesečini,
da dočeka svoj kraj.
Ispružene ruke love sjene,
zatvaram uši,
da ne čujem zavodljiv tamni glas,
previše sam škrta
da odvojim iz duše
i najmanji komadić nas,
pjevam glasno,
da utišam zavist i jad,
u bescjenje prodajem strah,
ustajem,
u šake skupljam suze,
potapam Had.
BEZ KAPI KRVI
Jecajima skladam sonatu
na vrištini vjetrom šibana
bosim tabanima trnje mrvim
bez kapi krvi
ruke crnom nebu širim
odgovore tražim
a čak ni pitanja nemam
pohlepno gutam kišu
što niz lice mi se slijeva
otkrivena leđa
bolnim tragovima biča
izbrazdana
bez kapi krvi
sve je nijemo
samo udare valova
o hridi
osluškujem
ne razumijem
riječi bez riječi
hladnoćom se grlim
vriskom trgam
oklop sa duše
smrznutom zemljom
umivam grudi
komadi leda srce paraju
bez kapi krvi
krvarim tamo gdje krvi nema
na vrištini sklupčana moja sjena
ŽIVOTOM SAHRANJENA
Dovela sam do savršenstva
svoje hladno držanje
osmjesi mi izgledaju
kao grube ruke starca
kip sam od korjena hrasta sazdan
tek me sijećanja njišu na mjestu
zapušu mislima
klate me poput njišućih vrata na vjetru
ukočene oči
prijekorno
opominjuće
mogući dodir tuđe kože sjeku
nebo iznad mene oblači krvavu nijansu
baca crvenu sjenu
na moju zlu
blistavo crnu kosu
noć je
trebam njezin
bliski mrači zagrljaj
skrivam se u ulicama koje samo za mene
opsjenom mjeseca stvara
na dlanovima nanizane tišine
ometaju Cigane da mi sudbinu proreknu
ne osjećam ništa
čak se i kišne kapi odbijaju o mene
samo bol u gležnju me podsjeti
da je vrijeme da nekuda krenem
noć je
svi spavaju
moj nemir ne napušta grad
U DUH SVOGA DUHA PRETVORENA
Rukama prolazim kroz vlastito tijelo – ne postojim
duh sam svoga duha
sjena svoje sjene
lokva kiše što u vlastitoj kiši se utopila
svoja sam utopija
iluzija sebe u zrcalu bez stakla
iza mene ne ostaju otisci stopa
iz usta koja nemam ne izlazi glas
ona vučica u meni od čopora je pobjegla – janjad čuva
dijamant što ga nosih na prstu običan je kamen
što beživotno propada kroz prazno krilo
koje sam u letu iznad ničega negdje izgubila
ali nije mi žao
jednom sam postojala
prije nego duh svoga duha sam postala – i dušu i tijelo sam imala
kišom sam rosu sa obraza umivala
prije nego bih stigla do zrcala
u njemu sam srce svoje vidjela
otisci stopa duboko su se utiskivali iako sam lebdjela
pjevala sam slavujima prije spavanja
budila sestre vučice da plešemo u mjesečini okupane
dijamantom sudbinu u kosti urezivala
letjela sam
visoko sam letjela
krilima oblake dodirivala
sada sebi nepostojeća – postojim tamo gdje ne bih smjela
u jednom bliskom srcu zatočena
na bol otporna
čekam dan
kada ću iz njega na hladnu zemlju biti ispuštena
i od sebe i njega napokon zaboravljena
ma koliko voljena
bez ruke u ruci
samo sam tijelom živa
samo imenom žena
POSLJEDNJI JAUK PTICE RUGALICE
Peče me otopina nade
tumaram
sudaram se sa sjenama
zaglavljena u igri čekanja
ovako otetoj od života
ni lice mi ne pripada
tijelo sam ostavila
izgaženo pod nogama jataka
koji su me skrivali
pa prokazali Božanskim vlastima
pitam se
tko je od nas dvoje
Judin brat blizanac
što nesretne srebrnjake
u košćatoj šaci stišće
a tko nevjerni Toma
što se u potrazi za istinom
o vlastite laži sapliće
ili ipak ni ti ni ja nismo dostojni
krasti imena apostola
iako smo kao oni posljednju večeru već pojeli
ali kruh i vino nismo podijelili
ne bi valjalo
da sada opsujem
i pošaljem dovraga sve
ali kako da prestanem gledati slike
i sve njihove kolorite
što se nižu
slikajući nove rane
kako da utišam glasove
tako žive
tako glasne
možda su oni jedini
što raspoznaju nijanse ljubavi
bijesom ispirem maglu s vjeđa
gledam
mrtva stolica
mrtav krevet
i zidovi su mrtvi
i zavjese mrtvo vijore
čak je i pjev ptice rugalice zamro
samo je noćna lampa
znak života u sobi obavijenoj tamom
u njezinom traku
na mome licu
treperi strepnja
preživjeti ću
znam da hoću
ako mislima nacrtam križ na mjesecu
DAN U KOJEM JE NOĆ VLADALA
Pod okriljem vlastitog mraka,
sakriven sjenama,
čekali ste čudo,
odlučivši unaprijed da u njega ne vjerujete,
niste se usudili upaliti svjetiljku,
puštajući da tama proguta njezina leđa,
svjesno odabirući sljepilo noći,
okrenuli ste se k zidu
da ne gledate njenu kosu kako odlazi,
dlanovima ste čvrsto prekrili uši,
da ugušite njezin jecaj,
bili su za vas previše bolni,
dostojanstveno je koračala,
niste tada znali,
namjerno usporeno,
zakapčala je posljednji gumb na kaputu,
prstima drhtavim od ljubavi,
žudnje,
i izgubljenog ponosa,
sanjajući budna o ružinim laticama,
koje su po vama trebali bacati paževi,
onoga dana,
kada bi crnu haljinu od brokata
zamijenila onom bijelom od chiffona,
a vi,
previše nesvjesni bola koji ćete živjeti,
čvrsto stisnutih usana,
i prvi puta sakrivenih suza u očima,
odbijali ste sami sebi priznati,
da ćete upravo
oboje izgubiti,
kada su se teška željezna vrata za njome zatvorila,
spuznula je niz zidine dvora,
i čekala,
čekala,
čekala,
a onda bijesom gonjena,
posrčući,
padajući,
puzeći,
vriskom bola,
zaustavila je neosedlanog konja,
kažu da i danas na njegovim leđima luta svjetovima,
kažu i da je poludjela,
buku oko sebe,
bičem udarajući se po umornim preponama utišava,
ne bi li čula iz daljine
glas koji doziva,
Isabel,
Isabel,
ne odlazi,
jedina.
GLUMCI
nepoznati glumče
pripremamo se svatko na svojoj strani svijeta
za ulogu života
hodaš svojom sobom
ponavljajući riječi Shakespearovog Othella
mašući rukom da dobiješ na snazi
zrcalo preko cijelog zida te gleda
osmijeh
ljutnja
prevara
izgubljena sreća
svakom novom riječju koju izgovaraš
postaješ on
prožima te ljutnja
zbog njezine izdaje
i gubitka vlastitog smijeha
tebi još nevidljiv
znak prevare tražiš
grabiš joj vrat
otimaš njezin posljednji dah
odlažeš scenarij
još samo da se zastor spusti
i napokon kraj
ja moram odglumiti još jedan dan
polaganim pokretima četkam kosu
da dobije sjaj
malo rumenila na lice još nagužvano
od spavanja da sakrijem strah
popravljam majicu
zatežem struk
rubac i knjiga
moj zaštitni znak
još samo dobro uvježbani osmijeh
moj štit od glupih pitanja
kako sam danas
izlazim van
čekam da se noć spusti
za još jedan kraj
ja Dezdemona
životom kažnjena
ti ovacijama nagrađen za svoj trud
čekaš novu priliku da zablistaš
i pokupiš slavu
ja moram glumiti bez pljeska
dan po dan
JA NISAM JOŠ ODRASLA-TEK SAM DIJETE U TVOJIM DLANOVIMA
Ne znam kada su
crne zvjezdane vode sudbine
utopile kaskadu duginih boja u mojim njedrima,
kada se pojavio osjećaj otuđenosti,
kojim sve odiše
i koji jednostavno ne nestaje,
ne znam od kada sretna vremena pripadaju nekom drugom,
gdje da pronađem balon u koji ću se poput dima uvući
i pod sunčevom toplinom ispariti poput lokve suza
što ih ostavih na onoj istoj stolici
na kojoj sam se istinom smijala,
ne sjećam se kada,
možda,
možda dok sam bila dijete sa mjesečinom u očima,
ne znam,
ne sjećam se ni kada sam prestala gledati ruže u vrtovima,
brati potočnice kraj hladnog izvora,
ne znam,
doista ne znam,
kada sam i gdje samu sebe izgubila,
zapravo ne znam jesam li se ikada i pronašla,
kažeš mi „odrastaš jedina“,
a ja,
ja ne želim odrasti,
želim ležati,
zaspati poput lančiča ugniježđenog na tvojim grudima
kada prođe previše vremena
i primjetiš li da sam postala još mirnija i pokornija,
provjeri da li još dišem
ili sam napokon s osmijehom na usnama
urasla slovom u tvoju kožu jednostavno umrla
KAO LUTKA
Pramenovi kose što meko padaju
na prve bore moga lica
smetaju mi pri pogledu na usnule lutke
zašto me podsjećaju
na zrcalo u kojem se ogledam
odavno su izgubljene
u besmislu koje sam nam nametnula
i one i ja
ogoljene osjećajem ravnodušnosti
jednostavno presahnule
miris mojih cigareta
odavno je otjerao
mirise njihovih tijela
preostali su samo
obrisi beživotnih sjena
na usamljenim zidovima
bez slika
jecaj gušim odjekom
njihovih plastičnih nogu
što lupkaju po parketu
dok im popravljam crvene mašne
na uspavanim glavama
poderani su nam životi
na dva dijela
njihovi
u prašnjavom kutu starog ormara
gdje se međusobno prisjećaju
onih davnih ljeta
moga veselja
moj
u kojem sitni uzdasi ispisuju snove
u predjelima paralelnog svijeta
dok vam
u nimalo prozirnom omotu poslužujem
ispraznost vlastitog smijeha
one žive u mojoj prošlosti
a ja
ni vila ni anđeo
samo još jednom
i opet marioneta
PJESMA ZA … NJU
Scena:
Kuhinja – ledena stol – zaboravljena stolica – prati drhtaje tijela,
šalica odavno ohlađene kave,
ekran sakriven od oblaka dima.
Radnja:
Pokušava napisati pjesmu života
u pratnji nota starog klavira.
Glavni lik:
Žena – svoje sjene sjena,
u crno obučena,
teško pognutih ramena,
izgleda kao da plače,
ali suza nema.
Scenarij:
Kada dođe dan da mora otići,
putevima svjetlosti krenuti,
obećaj joj,
nećeš skvrčenog tijela,
rukama se držeći za obraz,
za koji te ona držala plakati.
Plačem ćeš joj dušu
u međuprostoru nepostojanja zadržavati,
pusti ju,
previše je umorna od spašavanja haljine,
čije su rubove nagrizle turobne godine,
pusti je da zađe u poljane,
gdje će miris cvijeća popuniti praznine
u srcu od laži,
prevara
i izdaje nastale.
Rekla mi je da ti kažem,
kada je više ne bude,
da te je ljubila dušom kojom ljube duše dječije,
iskreno,
naivno,
čisto najdublje,
rekla je da nije voljela pisati pjesme ljubavne,
da prezirala je prešućene istine,
igre nečije tuđe sudbine,
koje su njome upravljale,
zamolila me da te sjetim slika njezinog djetinjstva,
zbog kojih se noću u tišini svoje sobe od sjena sakrivala.
Nasmijala se dok mi je o tebi pričala,
znaš onako,
snenim očima,
lagano podignutog kuta usana,
i znaš,
ne,
ne,
nije plakala,
nije ni jednu jedinu suzu ispustila,
rekla je da ih je sve s morem spojila,
a onda se glasno nasmijala,
reci mu,
reci mu,
samo sam njemu vjerovala.
Kada dođe dan da mora otići,
putevima svjetlosti krenuti,
obećaj joj,
nećeš plakati,
pokupiti ćeš kamen s puta,
jednu potočnicu ubrati,
na svoje je srce stavi,
jer tamo će sama sebi grob izgraditi.
ČEKAJUĆI RAVNU CRTU
Lutam od euforije do potpune tuge
dok oblačiš me riječima
ponovno se osjećam kao nekad davno u majčinim skutima
gledam vrhove prstiju
nestali su otisci
po kojima su me mogli
kada umrem prepoznati
suzama su spaljeni
i oni utori oko očiju
nisu bore od godina
stvoreni su od bujica
kao rovovi što štite zamak
od rušilačkih napada
i zašto svi pričaju
o plavome nebu
kada ga ja niti ne vidim
udaljeno je miljama
od moga pogleda
srce kuca tek zato što mora
usporenim ritmom
pokvarenog mehaničkog taktomjera
bez dura i mola
bez ikakvih nota
na crtovlju od paukovih niti satkanim
vrtim se u krug
bez pravilnog ciklusa
čekajući ravnu crtu nestajanja
