Razapetog
Konjii me vuku i
Vino staro,
Gospođo Hodžić,
Proliveno po stolu
Pogled mi prazan
Dok gledam vaše oči
Na uramljenom zidu
Noga krene i
Onda stanem
Na daljini kletoj
Vi znate gospođo
Koliko sam patio i
Stiskao ruke
Oko flaše a
Radim to i sada
Ponekad
Priznajem
Ja bih vas ipak
Ponovo ljubio
Gospođo Hodžić
Ali ne znam
Može li to povratiti
Vašu dušu
Iz pijanog oka vina
Vi ste sami
Baš kao i ja –
Nije dovoljno nositi prsten
Na desnoj ruci
Razapet sam
Gospođo Hodžić
Među konjima
Ostarelim i pijanim
Mislima mojim
Nekad Vas zvah
Svijetlim imenom
A sad gospođo
Zažmurite jače
Da me vidite
Bolnički okrečen papir
Uzmite u bijele ruke
Nacrtajte me
Sa krivim nosem
Očima upalim i
Ušima klempavim
Ali vi znate
Da ste loš crtač
Zato crtajte
Samo sjećanjem i djelom
Diviću vam se kao nekad
Vama se ne ostaje u
Koži jagnjeta
Vuci su ponovo u modi
A opet vi biste voljeli
Ostati cvijet neubrani
Krin
Krin gospođo
Krin u vašoj duši
Ubrali su drugi
A ne ja
Gospođo Hodžić
Molim vas
Nemojte plakati
Samo sam se šalio..