U Cigankinom pupku
Samuje Svemir
Znojav, mjesečinom uglačan
I suzom zaliven —
Okupan u kolijevci sna.
Geometrijski i racionalno neobjašnjiv
Gladak, ispupčen,uvučen, lomnjiv,
sjajan i pod čudnim uglom
u odnosu na mjesec postavljen.
U noći punog pjeseca
postaje oko svemira i
doziva daljine koje čekaju
skrivene pod krevetom
spakovane u jednom od snova prošlosti
neposlane — bez adrese i broja.
A daljine zovu
I samuju.
Kao školjke na pustoj, morskoj obali
Što prikrivaju riječ koja
Uzaludno priziva tajnu
Tajanstvenog osmjeha i vatrenog srca
Koje galopira k’o mladi ždrebac,
I vlažnih usana,
Skrivenih u jastuku jutra
U kom se gnijezde male, crne, ptice
Koje strpljivo i po ko zna koji put —
donose jutro…
Cigankin pupak
Miriše na grijeh
I zaboravljenu noć.
Noć u kojoj su uzalud
Okolo trčali, mali, veseli psi
Lajući kroz prašinu dalekih drumova
Umršeni u kosi zaljubljene Ciganke
I mirisu cigarete —
Podsjećajući na smrt.
Cigankin pupak
Geometrijski i racionalno neobjašnjiv
Miriše na ljubav i rađanje Cosmosa —
Miriše na smrt.