Pitali su me koliko je vremena potrebno da postane svejedno.
Ne postane, nikad. Stvar je u tome da je samo potrebno dočekati svoj red. Uvijek nalete na nas, neki, kojima je potrebna zakrpa, koji su potrošeni i izrabljeni. Pokušaju se zakrpati iglom i koncem uz nas, mi nesvjesno dopuštamo a onda se dogodi neizbježno – oni postanu dovoljno zakrpani da nastave.
Ne rade oni to namjerno, u njima jednostavno nema snage da se ponovno bore, čuvaju tu svoju zakrpu i drže se za nju kao da je to jedino što imaju.
I na kraju, nisu nam ostavili bol, zaboga. Ostavili su nam iglu, na nama je red.
I mi ćemo hodati i tražiti nekoga da nas zakrpa, proklinjujući te oči koje su nas bacile u ponor ljudi koji jure naokolo s iglama i traže svoju zakrpu.
