spot_img

Književni mostovi Valentine Novković: Nikolaj Železnjak (Rusija)

Ostrvce u okeanu

Dugi niz godina, tako joj se činilo zbog beskrajne polarne noći, nije dolazilo pismo od njega, iako je meteorološka stanica u kojoj je radila, u odsustvu njenog muža delila prostoriju sa poštom…

Muž je bio prognanik, član koji mu je pripisan sadržao je podparagraf o pozivima na rušenje postojećeg sistema. Po povratku iz istražnog zatvora njegovo zdravstveno stanje je bilo loše. Jedna noga gotovo da nije reagovala. I bolovi u kičmi nisu nestali. Na ispitivanjima muž nije nikoga klevetao i sam je otišao u progonstvo svojim poslom.

Noću se često budio, pio jak čaj trudeći se da ne zvecka čajnikom i limenom šoljom, sećao se ili razmišljao o nečemu, pognuo glavu da je smiri odvijajući dnevnik dnevnih zapažanja na rendisanim daskama stola. Brinuo se o njoj i nikada joj nije govorio o noćnim mislima. Da, nije pitala znajući da neće odgovoriti, samo će se našaliti. Bolje od svih instrumenata postavljenih na visokim stubovima iza kuće na sve vetrove od kojih je preovladavao žestok severnjak, znao je za predstojeće promene vremena. Telo je postalo podložno padu pritiska. U roku od dva dana počeo je da oseća bolove u povređenim zglobovima. Nije mogao da spava, nije imao snage da nađe udobniji položaj da zaboravi na bol. Zato je i sedeo iznad slabog, titravog plamena fitilja uljanice i crtao običnom olovkom na papiru za umotavanje. Egzotične zveri u tropskim šumama, na obalama reka, u šikarama neobičnih biljaka, ujutru bi ih uzbuđeno posmatrala kćerka raspitujući se o nepoznatim zemljama. Iza prozora okovanog ledom, ležao je samo sneg, kovitlali se snežni vihori, štrčali su grebeni koje su besno lizali olovnosivi talasi sumornog okeana pod beličastim nebom, ako bi nastupio period kratkog polarnog dana. Ćerku je radovao papirnim avionima sa zvezdama na oštrim krilima. Iz aviona malih poput ptica, ponekad su padale vreće pošte sa neba, što je bila veza sa kopnom. Tada je muž uvek išao u potragu za teretom sa vrlo mladom poštarkom. Ali, obično je prepisku dostavljao vojni čamac. Osim njene porodice – nje, muža i petogodišnje kćerke, u polovini kuće živela je i devojka, poštarka. Ali, ako zaobiđete tri kamena grebena zaredom, krećući se u istom pravcu na sever-severoistok, onda možete doći do protivavionske baterije, gde su služili mornari. Njima je poštarka i nosila pisma. Često je sa njom puštala kćerku umotanu u višeslojnu odeću da su joj iz lica umotanog svilenom maramom izvirivale samo smeđe oči na čijim bi se trepavicama stvorilo inje. Smena odreda mornara na novu višemesečnu stražu dolazila je, takođe, čamcem, a do tada su svetla tačka u noći za njih bili uredno ispisani beli listovi papira koje su devojke donosile iz dalekih, napuštenih gradova i sela u kojima su živeli i preživljavali voljeni ljudi u teškom vremenu surovog rata, noseći teret nedaća. Na polarnom ostrvu nije bilo nikog drugog. Samo su polarni medvedi povremeno lutali, bilo u potrazi za hranom ili avanturom, vođeni radoznalošću.

A onda je i njen muž pozvan u vojsku.

Rat je u svojoj nezadrživoj pohlepi stigao i do bogalja. Poslali su ga u Severnu flotu kao dopisnika jednog lista, a ona je sada čekala pisma koja će čitati svojoj ćerki. A čekala je i pisma svoje sestre koja je sina odvela na kopno. Mlađi brat je bio veoma mali i nije mogao da učestvuje u igrama sa sestrom, ali je volela da ga ljulja u kolevci koju je od polomljenog drvenog bureta napravio njihov otac, tiho pevajući pesmu naučenu sa gramofonske ploče. I pored prisustva drugih ljudi na bezimenom ostrvu, u ovoj beloj tišini bilo su samo njih dve: devojčica i majka…

Najzad, u poslednjem danu godine na isteku koji se ničim nije razlikovao od noći, stiglo je pismo.

Obaveštenje je bilo na službenom sivom papiru sa ljubičastim pečatom i nečitkim potpisom koji je odmah zamazala suzama koje su kapale. Muž je nestao bez traga. Ostavljajući mogućnost da pomisli da jednostavno nije pronađen među razaranjima posle još jednog neprijateljskog vazdušnog napada, da je ranjen i da će uskoro biti primljen u bolnicu, da će iznova slati vesela pisma sa istim malim crtežom na marginama za njihovu ćerku. Mogla bi čak da prihvati i da je muž ponovo uhapšen i da je u zatvoru, ili čak u logoru verujući da je živ.

Danas je, uz zvonjavu sata iz razglasa, trebalo da dođe praznik – Nova godina. Njihova porodica je imala gramofon. Jedina zabava na komadu zemlje izgubljenom u okeanu. Osim prilike da se mornari sretnu i ćaskaju sa ženama usput svraćajući do meteorološke stanice i pošte, obavljajući patrolu oko ostrva, u paru, kako su propisale vlasti. Dolazili su da piju čaj, donoseći poklone. Uljana lampa koju je njen muž napravio od limenke obasjavala je nasmejana lica, u domu sse opet čuo smeh, razgovori i neumorne reči maštanja o srećnim vremenima nakon pobede. Davno smo se dogovorili da proslavimo Novu godinu.

Na tremu se čuo zvuk snega koji je udarao po čizmama, buka i glasovi u onom delu prostorije gde je bila pošta. Brzo je obrisala suze i, ne želeći da nedužnoj deci pokvari željeni praznik, počela je vredno da radi. Uspela je brzo da razblaži alkohol koji se nalazio u sanduku za brisanje delova meteoroloških instrumenata, kako je gomila muškaraca u uniformama upala, okružujući zajapurenu poštarku. Mornari su doneli svoje obroke. Svi slobodni od dužnosti okupili su se u polovini kuće. Ćerku su naizmenično ljuljali i bacali u vazduh, pažljivo spuštali na pod i prepuštali sledećem koje želeo da dodirne dete donoseći radost od uzdizanja do plafona, koji se može dodirnuti ispruženom ručicom. Prva dva para, izabrana žrebom, okupila su se da igraju, a ostali mornari su čekali svoj red, Spustila je lice, kao da gleda u vrhove cipela obuvenih za posebnu priliku tako da crveni, natečeni kapci nisu bili toliko primetni, ukočila se pred radosnim mladim mornarom spremajući se za valcer. Ponoć je otkucala donoseći ljudima napuštenim na ostrvu izgubljenom u okeanu glas iz prestonice. Vezista s dubokim borama na obrazima upalio je petrolejku rezervisanu za posebne prilike i počeo pažljivo da namotava ručicu gramofona kad je iznenada u dubini uređaja pukla opruga uz razvučenu vibrirajuću zvonjavu.

Nemoguće je opisati užas, zbunjenost, čak i tugu ljudi koji iščekuju kratke trenutke radosti. Svi su se ukočili, ne shvatajući kako dalje živeti. Vreme je odjednom stalo.

I tu je njena mala kćerka uzela stoličicu koju joj je otac napravio od dasaka sanduka, stavila je na sredinu, popela se na nju i tankim, jasnim glasom počela da peva jednu za drugom pesme koje je mnogo puta slušala na dve ploče koje su imali, a koje je volela sama da stavi prislanjajući na njih gramofonsku iglu. I uz njenu pesmu mornari su igrali redom sa devojčicom i njenom mamom. Valcer i tango, valcer i tango.

A majka je sve vreme igrajući tango mislila o želji koju je zamislila – da vidi muža živog… Prošla je godina, rat se završio i ona se sa kćerkom vratila na kopno u svoj grad. Stan su, od kad je njen suprug uhapšen, zauzeli drugi ljudi one su počele da žive u sobi u radničkom smeštaju pored fabrike u kojoj se zaposlila. Sin se razboleo od lobarne upale pluća. Juče je stigla vest od sestre i sada su išli na poštu da daju odgovor. Nije postojala mogućnost da se dođe. Dete je trebalo spremiti za školu, a i s posla je niko ne bi pustio. Ostalo je samo da se nada, da se još malo strpi i svi će živeti zajedno, njih troje. Sunčan letnji dan želeo je da zagreje zracima toplote. Ćerka je, ne znajući ništa, veselo gurala mala kolica za bebe sa pažljivo položenom lutkom na spavanje. Bila je to njena beba – dečak. A onda su joj dva dečaka uz viku na biciklima pojurila u susret i, napravivši oštar zaokret, prošli kroz kapiju. Ćerka je zaostajala. Ne usuđujući se da uđe u dvorište višespratnice, držala se za rešetke kapije dozivajući dečake molećivim glasom:

– Dečaci, dečaci…

Odmah su se okrenuli, ali su, ugledavši malu devojčicu, mahnuli rukama i uz smeh odjurili. Nastavljajući da pucaju zamišljenim pištoljima.

Devojčica je ćutke stajala na kapiji i posmatrala decu koja su odlazila, dok je majka gubeći je iz vida nije pozvala:

– Anja, gde si?! Dođi brzo! Mislila sam da sam te izgubila…

A ćerka je išla iza majke, gurajući kolica ispred sebe i nastavljajući da gleda preko ramena sve dok se videlo dvorište u kome su nestali njeni dečaci. U nadi da će biciklima izaći na ulicu i da će se ponovo sresti.

Požurila je u poštu, nastavljajući da se nada.

Nikolaj Železnjak – prozni pisac, dramaturg. Radi kao zamenik umetničkog direktora Moskovskog akademskog pozorišta satire. Autor romana Koferi, Trke kočijama, Usamljeni tragovi na snežnom polju.

Laureat međunarodnog književnog Turgenjevljevog konkursa „Bežin Lug“ (prva nagrada u nominaciji „Proza“), Nagrada Ministarstva kulture Ruske Federacije za podršku savremenoj dramaturgiji, festivala „Inteligentna sezona“ (prva nagrada u nominacija „Proza”) i drugih.

Valentina Novković
Valentina Novković
Diplomirala na katedri za ruski jezik i književost. Pesnikinja, književni prevodilac, prozni pisac. Radovi su joj objavljivani u mnogim časopisima u zemlji i inostranstvu. Pesme su joj prevođene na mnoge jezike. Dobitnik mnogih priznanja za poeziju i prozu. Objavila tri pesničke knjige Bezvremeno, (Draslar, 2014.), Kap na suš (Partenon, 2018.) i Odgonetke nežnosti (Liberland Art, 2021.), kao i knjigu priča Dva sata od zbilje (UKS, 2020.). Urednik je u izdavačkoj kući Liberland. Novinar portala FokusVesti. Voditelj redovnog programa biblioteke Milutin Bojić, „Razgovor sa pesnikom“. Član Udruženja književnika Srbije i saradnik Instituta za dečju književnost. Živi u Beogradu.