Tako sam umoran kad oblačim osmjeh,
nekako me steže, krivi broj,
ma ne budali, ne vidi se:
šapuću breze,
nitko ne zna jel posuđen
il je tvoj.
Pa pustam srcu da istinu skrije,
čemu da njome šumi ko lišće meko,
držim i rijeke od očiju daleko,
i tako prođe polako dan s osmijehom
i utone tiho… u noć.
