Ujutru, dok pošten svijet (čovjek) protrlja oči, sunce je već otvorilo vrata svjetlosti u tami, jutro je već izašlo iz noći, provuklo se između juče u danas, a pošten svijet, taj čovjek neki, još uvijek krmeljavih očiju ne zna šta je ostavio za sobom i šta će tek da dočeka.
Taj čovjek, a pretpostavimo da je on jedan sasvim običan i prosječan građanin, ili ako hoćete, a slobodno to možete, smatrajte ga jednim od velike većine, dakle taj čovjek, taj poštenjačina, ne zna ni on sam ko je i šta je, isto kao što se niko od nas ne sjeća svog rođenja, i kao što se nećemo sjećati trenutka naše smrti. Zna samo toliko koliko mu je rečeno, kada je rođen, kog dana, mjeseca i godine, ko ga je rodio i gdje. Zna tek toliko kako mu je ime, iz koje je familije, čije prezime nosi, kom narodu pripada, geografski, etnički, nacionalno, vrlo rijetko kulturološki, najčešće atipično evropski, a najviše po mentalitetu, što je gotovo neizostavno, tipično primitivno, dakle polusvijetu. Zna tek toliko kojoj vjeri pripada i kom Bogu bi trebalo da se moli. Zna tek toliko o istoriji, naravno, vrlo površno, vrlo šturo, lišen svake dublje i ozbiljnije analize, provjere o vjerodostojnosti iznesenih mu informacija. Zna ko moraju biti njegovi idoli, njegovi uzori, za koga da se zaklinje. On ne dovodi u pitanje, on ne sumnja, a o kritičkom mišljenju da i ne govorimo.
Njegova nesreća, svakako ne krivica i odgovornost, što moramo istaći prije nego što ga sasvim razapnemo, dakle njegova nesreća je u tome što on, iako sasvim zdrav plod, sasvim zdrav izdanak svoje vrste, biva unaprijed osuđen da raste iz istih korijena odakle počinje i naš civilizacijski sunovrat, bez mogućnosti da upotrijebi svoju Bogom danu slobodnu volju, kako bi izabrao, i po zakonu vjerovatnoće suprotstavio se tom Usudu.
Njegova sudbina je unaprijed, još u začeću, određena da se potčini nacionalnom naslijeđu, da odmah plati danak zaostavštini prethodnika koji su nas porobljavali i određivali nam i granice, i imena , i prava, i zakone, i sve ostalo šta se može i smije, a šta ne može i što nikako ne dolazi u obzir, da slučajno ne bi utekao i začeo neki normalan i lijep život, da slučajno ne bi pustio sjeme oslobođeno svih okova i amova, svih ideologija i nasljednih mu određenja i pripadnosti, kiča i klišea. On nikad ne ispituje ono što se nameće kao de facto činjenica, kao ustanovljen sistem, kao utvrđena vrijednost. On nikad ne ispituje ideal na kome društvo počiva, nikad ne bi posumnjao da su stvari drugačije i da je on sam možda drugačiji. On nikad ne bi ni pomislio da je moguće, a kamoli da je već poljuljan neki od stubova našeg društva, je l’ te stub, jedan od stubova na kojima počiva naša slovesnost, naša inteligencija, naš moral, naša prava, naša ideja o slobodi, o nezavisnosti, o pravednosti, je l’ te stub na kome leži naša civilizovanost. On se ne pita, a sve oko njega trese se pod zemljotresom biblijskih razmjera. On i dalje spava.
O, kad bi taj čovjek, kad bi to stvorenje što kao plamen svijeće živi od milosti vjetrova, što je i sam kao svijeća voštanica, živi dok se sam ne istopi, kad bi dakle taj čovjek znao, kolika se bitka svakodnevno vodi, ne samo u kosmičkim okvirima, gdje se mnoštvo sila međusobno sukobljavaju, gdje se čitave galaksije neviđenih razmjera rasprskavaju u prah, a gdje ipak sve funkcioniše po savršeno preciznom sistemu, već i na mnogo nižim nivoima, u mikrokosmosu, unutar njega samog. Kad bi znao koliko potencijala u njemu gladuje za duševnom i umom hranom, a on to sve potiskuje, jer njemu je važno da protrlja krmeljive oči. Njemu je važno da salon jeftinih zabava otvara svoja vrata. Važno mu je da jedan drugi, nestvarni svijet, a koji je ipak naša surova realnost, otvara svoja virtuelna vrata kroz koja će provući i poslednje niti svoje pameti, da ih smjesti u elektronske podatke, u razne formate, algoritme, u čuda koja će obrisati njegovo postojanje kad se memorija preoptereti, ili kad ga prevaziđe novi update sistema.
