Isti prašnjavi beton, prekriven polusuhim lišćem ogoljelih, umorni drveća, koja jedva čekaju sunce. Isti onaj betonski put kao i jučer, sa urezbarenim tragovima ljudi koji su hodali prije i onih koji će tek hodati. U zraku izmiješan miris goriva sa prejakim parfemom starije gospođe koja se bori sa svoji psom. Ispred mene žuri čovjek,ispred sebe lamatajući sa bijelim štapom; ne vidi,slijep je, i mislim si,i on nosi težak križ. Preko puta ulice čovjek viče sam sebi u bradu,i on nosi križ. Svi nose križ. Od tog trenutka, ljudi su mi postali križevi sa nogama. Svako malo pogledavam taj put, svoje korake, i pitam se „koliko još?“. Nekad sam bila zadovoljna koračajući po tom lišću,jer sam znala da idem nekomu pomoći, idem obući svoju uniformu, i nekomu biti potpora,jednostavno biti tamo. Sad sam sa druge strane,tamo gdje ljudi čekaju mrvice bilo kakvih informacija svojih bolesnih najmilijih. Tamo u limbu, sa maramicama u rukama i suzama u očima, čekajući… Dok mi se vrtlog misli još više petlja u glavi, ulazim u tako poznat hodnik ispunjen mirisima koji mi prije nisu smetali. Sada me peku za oči, kožu i dušu. Mirisi dezinfekcijskih sredstava, bolničkog ručka od prije sat vremena i bolesti. Taj miris je najbolniji. Mješavina tamjana, izlučevina, starosti…. Srce mi udara u glavi kako ulazim u sobu, nadajući se da će me moja majka danas prepoznati, možda izgovoriti ime ili se makar nasmijati kao prije par dana, no ne. Život je odlučio ošamariti ma još jednom i reći NE. Gledala je kroz mene kao u nekom polusnu, mrmljajući riječi koje ne postoje. Gledala sam u nju, njezine bore, ruke i kosu sjećajući se kako me još prije dva tjedna zagrlila prije posla i rekla „Čuvaj se“. Moja stijena, moja snaga i uporište sad je ležalo nepomično među bijelim plahtama, nesvijesno svijeta oko sebe. Suze same teku, dok ju milujem po upalim obrazima, moleći se nečemu, bilo čemu da mi se vrati, dok glas u meni govori da ju nikad ne pustim. Postala sam križ sa nogama, slomljen, pohaban križ.
