Bezbrižno/Očiju punih svijetla/Na lastinim leđima – /Sanjam Ljubav!
Kako vezati nebo za zemlju, kako usidriti noć, zaustaviti vrijeme, zauzdati vjetar, natpjevati ptice, biti bestjelesan, vladati svjetlom, biti vlasnik bar jedne zvijezde? Kako istinski spoznati sebe? Kako podijeliti komad beskraja, parče vremena i zrno suštine? Kako iz tišine sopstva preći u božansko sazvučje? Dati sebe? Ljubavlju! Primiti tuđe svjetove i pretvoriti ih u svoje – stopiti ih sa svojim.
Ljubav – iluzija koja nas čini življim, ili suština i cilj životnog putovanja?! Možda ćemo do nekih odgovora koje i sami očekujemo doći čitajući knjigu Labuda Lončara, u kojoj je sabrao sve svoje ljubavne pjesme napisane do sad. Možda će se otvoriti i neke dileme, ali ono što je sigurno je to da ćemo se uvjeriti da, iako je ljubav kao motiv za pisanje poezije mač sa dvije oštrice… iskušenje pjesniku da lako sklizne u lično, pa se sa ivice sunovrati stihom u ponor trivijalnosti i spomenarski lakog i lakomislenog – ova knjiga uvjeriće nas u suprotno. U njoj je dokaz da se sa te ivice može preći i u vanvremeno, u stihove vrijedne čitanja, dostojne ljubavi i snage koja uzdiže riječ na božanske visine.
Kad veče rodi pjesmu/A jutro ubije pticu/Uzalud sunce miluje kamen/Jer plavi cvijet sumorno/Ispunjava prazne oči.
Sa ove ili one strane, trivijalno ili uzvišeno – sudbina riječi je u snazi i daru pjesnika. U njegovoj moći da dopre do dubine iz koje će izroniti biser, u daru da taj biser iznese do površine – do pjesme i u njoj mu sačuva ljepotu. Da bi pjevao o ljubavi čovjek mora iskusiti život. Da bi pjevao o ljubavi pjesnik mora poznavati smrt. U tom omeđenom prostoru ljudskih sudbina, toj svijesti o konačnosti, ljubav je melem i metafizički iskorak u beskraj slobode. Zato i pjesnik Lončar osjeća i piše:
I potvrđuješ istinu/Da je poljubac –/Zadnji znak ruganja smrti
U njegovim stihovima sve vrijeme je prisutno sudbinsko poigravanje Tanatosa (sina noći i tame, personifikacije smrti) i njegove braće Hipnosa (boga spavanja i snova) i Erosa (boga ljubavi, požude i fizičkog ispoljavanja ljubavi). Zbog toga je ova poezija kompleksna i bogata, poezija suštine odnosa muškarca i žene sa sveukupnim kontekstom relacija i značenja.
Kao ždral,/Iz jezerskog jutra/Mirišem tvoje tijelo i/Udaram čelom u nebo!
Moglo bi se ovoj knjizi prići i kao tipično muškoj, ali muškoj na taj način gdje ljubav prema ženi podrazumijeva prainstinkt međusobnog prepoznavanja i partnerskog poštovanja.
Kao vučica,/Ranjena po ko zna koji put/Ponosno nosiš ljubav u očima/I požudu u zubima,/U grudima pjesmu.
Ciklus Ako prećutim pjesmu započinje istoimenom pjesmom u kojoj, iako nema naznaka Erosa i požude, ima one bezgranične potrebe i želje da ljubav učini što vječnijom i jačom za neprećutanu pjesmu. Pjesma je pijadestal ljubavi, ljubavna pjesma je trijumf nad prolaznošću. Nestale su sudbine, izblijeđela su sjećanja i na ljubavi i one najveće, pjesnici su otplovili sa svojim muzama, ali pjesme traju.
Ako prećutim pjesmu/Dok ljubim tvoje usne/ Ljubav će prestati da kapa/ Sa strehe nade i čekanja/ I neće procvetat trešnje/ Na ovoj obali ćutnje…
I u ovom ciklusu se nastavlja slijed harmonije metafora, alegorijskih opisa skovanih u poetski skladne stihove uz odsustvo bilo kakvih kalupa. Zbog tog odsustva kalupa i jake sugestivnosti čitalac ima osjećaj da se mnogo više sluti slikama koje se dovršavaju nakon čitanja. Bogatstvo stila i jezičkog izraza pjesnika prenosi i ono što se nazire ili sluti.
Obećah joj školjku/U kojoj spava more/I davno kazana riječ/Što krije ljubav i/Ženski smijeh/U kojem spava strast,/Krici galebova uvijeni/U snove leteće ribe.
Možda i zbog toga i asocira na momente na poeziju jednog od najvećih bardova srpskog pjesništva – Vaska Popu. Šarm i gotovo žive slike su odlika stila i u trećem ciklusu sa naslovom Dođi. I tu se nastavlja majstorija opisa ljudskih relacija i osjećanja korištenjem poetike senzacija iz prirode:
Dođi,/Dođi mi./Dođi mi jednom u postelju/I ponesi mjesec među dojkama,/Krila šarenih ptica,Žubor bistrog potoka,Šaku jagoda,Otkos pšenice,Davno kazanu laž,Stidni osmijeh/ i Olovku za crtanje leptira/ Po trbuhu.
U čitavom ciklusu koristi zvukove, javke, boje prirode, sjenke, doba dana, nebeska tijela, ptice, vode da bi postigao ubjedljivost i dočarao i učinio vidljivim i poetski shvatljivim fluid koji sudbinski određuje život.
Nadošlo zrelo grožđe/I vri u dojkama/U glavi more huči/Znojna noć niz trbuh curi/Dok sokovi mame leptirove.
Imam osjećaj da je ovo jedna zbirka pjesama sastavljena od antologijskih ljubavnih stihova. Čitav ovaj ciklus mi izgleda kao refleksija magičnog na stranama knjige.
Ciklusom Jutro kao da se otvara ciklus metamorfoze poetike ljubavnog u sladostrastno, kao da bjelina dana podsjeća na bjelinu puti i čulnost noći u kojoj su se Hipnos i Eros borili za prevlast, gdje Eros želi da nastavi igru i ostavi duži i trajniji trag i otisak u stihu – koristeći uzmak Hipnosa pred svjetlom dana.
Jutro/ Hladnim rukama/ Ježi grudi djevojačke/ I hladi vruće butine
I u ovom ciklusu pjesme su izjednačenog kvaliteta, izbalansirane ritmike koja kao da se hrani ritmom prirode čije opise i u ovom ciklusu autor koristi i crpi iz njih snagu kojom pulsira njegova poezija.
Uzdah prolomi jutro/ Koje postade/ Jedan veliki šareni cvijet/I sa mlade neobrane kruške/Nad krevetom/Kapnu suza radosnica.
Ciklusom Tamo gdje sve počinje kao da se više koketira sa Erosom, ali sa prefinjenošću koja ne umanjuje snagu opisa i izraza – naprotiv! To je jasno već u prvoj pjesmi ciklusa po kojoj je i ciklus dobio naslov. Iz pjesme u pjesmu u ovom ciklusu pulsira strast, želja, nesputanost, glad, potreba, ali u jednom trenutku i preokret u oprečnost kad svega toga nema – kad umre i sjećanje. Dualitet ljudske sudbine i strah koji je uvijek u onom: Imati pa nemati, a nakon čega uvijek dođe, kao i u ovom ciklusu, na red pitanje Svrhe postojanja.
Ciklusom koji i simbolički naslovom može izgledati logičan za kraj „Sjećanje na ljubav“ zatvara se ova uspješna i dobro osmišljena ideja sažetog i u jednoj knjizi sabranog poetskog opusa autora. Dilema i blagi strah koji sam imao na početku kako ću kao čitalac doživjeti veliki broj motivski istih pjesama od istog autora, počeli su da se tope već u prvom ciklusu, a potpuno su iščezli u poslednjem i njih je zamijenio iskren ushit otkrivanjem jednog kvalitetnog i zaokruženog rukopisa, čije čitanje donosi onaj osjećaj iz koga se rađaju pohvale za autora. Jezički, stilski, jezgrovito i bogato, poetski na momente inovativno. Konstantno snažno i duboko poniranje u unutrašnji svijet i emocije… sve to pretočeno u stihove, koji su satkani od ljepote, rafiniranosti, lucidnosti, životnosti i prirodnosti, daju ovoj knjizi šansu da u ukupnoj srpskoj književnosti, bude u budućnosti dugo i često pominjana, kao i da će biti lični pečat pjesnika Lončara po kom će biti prepoznatljiv.
Slobodan Zoran Obradović, književnik
* * *
Labud N. Lončar, rođen je 1964.god. u Ivangradu, današnje Berane.
Pjesnik, prozni pisac i kolumnista. Bavi se pisanjem poezije i proze. Organizator mnogih kulturnih manifestacija i promocija. Osnivač i predsjednik međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara.
Član je Udruženja književnika Srbije i međunarodnog udruženja književnih stvaralaca i umjetnika „Nekazano“ iz Bara, kao i mnogih drugih Udruženja književnika putem društvenih mreža.
Zastupljen je u tridesetak domaćih i stranih antologija i zbornika.
Dobitnik je mnogih međunarodnih i domaćih nagrada i priznanja.
Pjesme su mu prevedene na engleski, francuski, njemački, poljski, ruski, rusinski, makedonski I bugarski jezik.
Objavio je pet knjiga poezije: „Rođenje suze“, „Ostavljanja“, „Na poleđini sna“, „Ako prećutim pjesmu“, “Sidro noći” i knjigu kratkih priča „Svako ostavi neki trag“.
Osnivač je i urednik časopisa za kulturu i umjetnost „Nekazano“, kao i časopisa za haiku „Nekazano“ ujedno je i osnivač i glavni urednik portala za kulturu iumjetnost „Nekazano“.
Osnivač je Festivala ljubavne poezije „Pjesnik – Svetionik“.
Živi i stvara u Baru.
