Šumovi iz vana budili su me već treći put ove noći. Dlanom bih napipala mobitel samo da provjerim koliko mi je vremena ostalo prije nego sunčeve zrake dopru do moga prozora. Mrzim ovo stanje, proklinjala sam samu sebe, polako toneći u san.
- Opet nisi mogla spavati ? – Katrinin promukli glas vratio me u stvarnost.
- .Ovaj put je bio u pitanju vjetar – pravdala sam se.
- Charlotte, vrijeme je da potražiš pomoć – bila je uporna moja cimerica.
Krasno, pomislih, izlazeći iz stana. Tek što sam zakoračila na mokar asfalt osjetila sam kapi kiše kako rominjaju po obližnjim olucima. Do zgrade Medicinskog fakulteta imam otprilike 15- ak minuta. Želudac mi se stegnuo na samu pomisao ponovno odlaziti tamo. Ne znam zašto sam uopće upisala medicinu. Igala se bojim a krv ne mogu vidjeti ni u filmu. Ovo mi je druga godina, zapravo, početak druge godine. Prve godine bez Njega.
- Kosti ruke! Hajde da te čujem, faco!
- Daj pusti me, idemo radije naručiti pizzu i gledati novu epizodu Grey’s Anatomy.
- Liga prvaka je večeras, dušo, nikakve bijele kute ne želim vidjeti do idućeg mjeseca.
- Dobro, kako hoćeš, zovi dostavu.
Baloner mi je skoro promočen a kišobran se cijeli izokrenuo. Moja utroba je počela vožnju svoga tipičnoga rollercoastera koji kreće čim otvorim vrata velike zgrade, obično traje dok prolazim kroz glavni hodnik,kantinu i onda se naglo zaustavlja pri ulasku u sobu gdje se svi nalazimo kad ponovno zateknem prazno mjesto na klupi uz prozor. Emma je bila brža, doletjela je do mene poput kakve letjelice.
- Spremna za nove pobjede? – upitala je uz ogromni osmijeh koji je isticao njene prekrasne bijele zube.
- Pogledaj me Em, prije sam spremna za seciranje zato što izgledam poput mrtvaca koji se digao iz jame. Prokleta kiša!
Njen glasni smijeh odzvonio je cijelom prostorijom dok me vukla na naša uobičajena mjesta. Glasno sam uzdahnula i pomislila : Ovo će biti duga jesen.
