Bio sam siguran ako me stvarno napusti ovog proljeća, možda će se ipak do jeseni vratiti. Nisam imao pravo na to da postavljam svoje uslove, da tražim pobjedu nad nečim što već duže vrijeme meni ne pripada. Zar sam uopšte mogao i izgovoriti tako nešto… Kao da sam zanemario sve što je ikada izašlo iz mojih usta. Uh, bile su to mnogo teške riječi! Zapitam se, kako je život od mene uspio da napravi takvu bitangu, da sam u traganju za živim blatom izgubio osjećaj za vrijednost? Danas mi nije potrebno ime, niti prezime. Jedino što je potrebno sada jeste jedan korak i nečija ruka. Rekli bi sada da sam patetičan. Mislio sam da ovo nikad neću izgovoriti. Zar opet? Govorio sam takve gluposti dok je odlazila. “ Zar danas stvarno planiraš da ideš? Šta misliš da poneseš nešto da imaš za ručak. Šta pričam, znam da u avionu nema šanse da poneseš bilo šta. Znaš nikada nisam imao namjeru… Nije važno, bolje požuri! Tamo će biti mnogo hladno, ponesi ako želiš topliju odjeću, imaš u drugoj sobi onaj kofer sa našeg putovanja… On je bio uz mene na mnogim putovanjima. Znam, neće ti biti potreban. Bolje da požuriš znaš, neće te vječno čekati taj taksi koji si pozvala. Već vidim kako se žurno šepuri u našem dvorištu, dok promatra sve te bedeme. Hajde, nemoj da ti život prolazi u čekanju. Požuri, idi što prije.”
Dok sam govorio riječi koje su bile tuđe u mojim mislima, pokušavao sam da ne pustim onu skrivenu suzu. Negdje u kraičku oka se krila, ljubomorno , kao da je čekala pravi trenutak za svoj red. Bio sam izgleda siguran u sebe da ne trebam vezati tugu za ono što se krije u meni. Ne veži tugu za srce! Nisam htio da moje srce još više osjeti ono što govore da najviše boli. Nedostajanje! Nisam bio tako dobar tip za ovakve vrste nedostajanja, ali sam ih pravo osjetio na svojoj koži kada sam spoznao da ću ostati sam. Nije meni samoća bila najveća žalost u životu, naprotiv. Uvijek sam volio da budem sam. Sam sam se rodio, proveo život u čekanju da dođe pravi trenutak, najčešće sam sam stvarao najbolje rime, gledao u nebo, krio zabranjene suze na jastuku i pio za omiljenim kafanskim stolom. Nisam bio društven tip, baš zato što sam pod maskom, baš u toj samostalnoj atmosferi tražio dio sebe. Sve to sam, bez lažnih ortaka koji dobacuju riječi i pošalice na vlastiti račun. Danas mi izgleda nije potrebno ničije društvo, potreban mi je jedan jastuk, pogled na otvoreno nebo iznad terase i pogled u daljine. Sada više nije bilo ni glasa, riječi , samo siguran zagrljaj. Kada sam osjetio taj zagrljaj, shvatio sam šta sam izgubio. U tome sam mogao da pronađem spas, ušuškam se pored nekog sanjara, koji više nije neki sanjar. Bio je to moj sanjar, ali ovaj put u ozbiljnoj namjeri da traga za sobom. Možda je to najveće pravo ljudi koji su uvijek pripadali drugima, tako što su ih učili one prave vrijednosti.
Taj dan je otišla, zauvijek! Pitali smo se dok smo gledali u te lokne, da li će one nježne, bespomoćne ruke moći nositi još jednu stranicu života?! Da li će ikad više, onako srdačno, iskreno, nikad na pola, uvijek potpuno voljeti? Ako ne ostane takva, koliko će moći da se pretvara? Mjesec, dva, godinu, pet godina, sve dok neki sićušni nabori ne počnu da pucaju. Bilo mi je žao pri samoj pomisli kako će ta rijetka duša pronaći tragove, koji neće ličiti na stare dane. Da li će svojom borbom, radošću i neobičnim sjajem u očima pronaći smisao koji želi gledati? Znao sam odmah da neće imati snage da spakuje sama svoj kofer prije puta, a još manje da raspakuje sve te sićušne stvari u krupnom životu. Ono što sam naučio od nje bila je borba duha, sukob sa svim dobrim i lošim danima, ali i drugačiji način života. Nikad joj nije bilo važno, da li će nekome smetati način kojim govori, hoće li u nekom određenom trenutku zavrištati na sred ulice, zagrliti osobu koju prvi put vidi u životu, kao da je zna dugo vremena. Ali sam se bojao da ne naiđe osoba koja će moći bolje da zagrli njen smisao i duh života, i tako je odvede daleko u zemlju zrelih trešanja.
