Tiho, lagani pramen moje crne kose se protezao niz lice. Poneka suza niz obraz je znala kanuti. Okrenula sam se i pokušala vratiti pravu misao u realnost. Moja duša je odjevena lagano, obojena bliskošću i nježnošću koju sam preuzela od nekog dragog gosta iz prošlosti. Taj gost zapravo nikad nije ni otišao iz mog života, mojih misli, pokreta i mogu reći da sam ispunila svoje nebo onda kada sam odlučila dodati prave boje. Ružičastom sam obojila sve one riječi, osmijehe, blage dodire i nadanja da nikada neće prestati ta potreba da postanem nježna, osjećajna a pri tome vrlo jaka i čvrsta kao stijena. Sada vidim mnoge odgovore koje nekad nisam znala shvatiti. Moje emocije su ostale uvijek u meni, ali sam se navikla da neko zbogom znači i doviđenja. Mnogo puta sam odlazila, vraćala se ali svaki put sam sa istom srećom čekala ono što dolazi. Gazila mnogo trnja prokleto zanesena ružama sreće. Stigla sam i do njih. Mnogo je trebalo, ali je vrijedilo. Bilo je trenutaka kada je trebalo vrištati, lomiti, urlati na ono što me okružuje, često sam osjećala prazninu koja ne samo da boli, već izjeda svaku nit koja veže odnos između razuma i duše. Tada sam znala pogledati u nepregledne daljine i pronaći tračak sunca nakon olujne noći. Oluja me privlačila kao magnet, kiša je padala po mojim očima, dok su misli otišle daleko. Ona mračna noć me čekala mnogo puta, htjela me uzeti u svoj zagrljaj, dok sam se opirala i čekala jer mi je sreća potajno govorila – ja ću ti sigurno doći. Ne žalim, bilo je lijepo tragati za sopstvenim smislom, sanjati, voljeti i željeti. Tamu pretvoriti u blještavilo svjetlosti. Zatvaram oči, putujem daleko, opet vidim one iste ruke koje mi brišu tragove suza. Odjednom počinjem da volim što postojim. Sada sklanjam onaj pramen s lica, gledam pravo u ogledalo…
