Sad mi nije žao što postojim i što postoje oni za koje moje postojanje ima pravi smisao. Tada sam prvi put uvidjela svjetlost koja me mamila i činila jačom, svih ovih godina koje su prošle. Prvi put nisam imala strah prema onome što dolazi, jer tamo negdje u mračnoj tami i buđenju besmisla postoji smisao koji leži kao zvijezda koja me vodi i kada nema osjećaj za to. Sija u toku mračne noći, a u jutranjoj zori ostavlja svoj trag i opet dolazi onda kada se osjećam najteže. Bilo je mnogo odluka, ali sam većinu donijela baš uz pomoć vječite inspiracije mojih misaonih kapljica rose i pokretača krila koja su uvijek bivala teška kao kameni odron… Poletjela je bijela ptica daleko prešla „sito i rešeto“, ali pronašla snage da uhvati prst sudbine koji ju je odveo baš tamo gdje je njena duša htjela…
U toj igri riječima i susretu dvije potpuno slične osobe koje se nisu rodile u isto vrijeme, na istom mjestu, ali su bile iste mislima i konstrukcijama umjetničke inspiracije… Poneku suzu bi pustili i slučajni prolaznici iako ne znaju o čemu se zapravo radi, jer je to bila priča bez riječi, baš kao i na samom početku. Ona je govorila pogledom i osvjetlila drugi put kojim treba poći dalje hrabro i samouvjereno bez osvrta na loše. Ponosna sam na sjaj koji sam dobila od bića iz stvarnosti.
