Svanuo je još jedan dan, ne tako drugačiji od onih „prošlih“ dana, nije sličan danima za koje bi željeli da živimo i trajemo. Sreća je samo kap koja ispunjava naš život, koju često zanemarimo i okrećemo glavu od nje. “Život prolazi, a mi ne znamo šta bismo s njim. Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep naš život kad ga drugi živi.“ Nije li to naš jedini problem? Lancima i obzirima vučemo neke nepremostive daljine, dugo, uporno i bolno. Baš kao u nekom grču. Ponekad se pitamo, da li smo mi krivi za to? U riječima bez potrebe, onim slučajno nastalim riječima. One koje nastaju negdje daleko, za kariranim stoljnjacima i prate svaku čašu sreće. Ponekad je ta čaša jedina što nam je ostala, ona je samo most u beskraj. Osjeća čovjek neko olakšanje od tih crvenih kapi mudrosti. To je izgleda jedina mudrost koja je na dohvat ruke svima. Kako smo samo istinski uživali u tim crvenim kapima života, one su bile jedino za šta se čovjek može izboriti u trenucima pada. U bolnim noćima, dočekuješ novo jutro, srećan i zadovoljan što imaš priliku da dočekaš novi dan. To je ono za šta svi živimo, za još jedan dan vedrog života. Dani se kreću poput lahora, prepuni lažnih govora. Ne znam zašto svi očekuju da život baš njih čeka, kao da su samo oni predodređeni za velike stvari. Živimo u vremenu gdje čovjek liči jedan drugom više nego što bi to htio. To umije biti psihološki poraz.
Ponekad se pitam, kako postupaju oni hrabri, mudri i bezbrižni, koji pri tome za svoje glavno i najveće blago naglašavaju strpljenje. Naoružati se strpljenjem je danas najteže. Ja zaista živim na jednoj pozornici života. Božanstvena pozornica popločana dobrim namjerama koje sve češće bivaju takmičarkog duha. Istina je! Onda kada staneš, okreneš se oko sebe i vidiš tu magičnu vedrinu života. Obraduješ se, ponosan na sebe i sve što ti je ikada pružilo ruku. Poslije toga naučiš da prave barijere života nastaju mnogo ranije. Bile su na neki način prikrivene onim dobrim namjerama o kojima sam pričala. Te dobre namjere su samo mač koji treba uzeti i boriti se. Borbe znaju od samog početka biti osuđene na poraz. Čovjek je ipak mnogo jače stvorenje nego što se čini. Kada preživiš neke trenutke shvatiš da si sposoban za borbu. Nije dobro diviti se samom sebi, ali ljudskoj veličini i želji za dobrim se treba diviti. Malo je dobra okruženo između zidova života. Nisu zalud govorili prije nas o cirkusu života. „Publika nas prati, čita i sluša sve šta napišemo ili kažemo, očekujući, u stvari, da vidi kako ćemo jedne večeri pasti u tom cirkusu. A pada se iz različitih razloga. Ponekad od toga što suviše vešto prelaziš žicu, pa ti se zavrti u glavi od uspeha; drugi put, što gledaš dole i razmišljaš koliko si visoko iznad ostalih, a najčešće zato što, znajući primere onih što su pali pre tebe, ne veruješ da ćeš dugo izdržati…” Poznavala sam mnogo sigurnih igrača na žici. Najviše sam ih upoznala baš onda kada bi pali dole. Nisu imali snage da prihvate cijenu svoje nezavisnosti. Ponekad se utješiš da moraš preuzeti sve uspone i padove baš zbog sebe. Da li si siguran da će drugi voljeti tvoj uspon, onako sa žarom, strašću i željom baš kao i ti? Ono što sigurno mogu reći da će tvoj poraz voljeti oni koji tebe nikad nisu voljeli. Tada će dobiti šansu za još jedan osmijeh, talas vedrine i ogromnu količinu sarkazma. Koliko se dugo tako mogu pretvarati, tražiti razlog da ti pokvare svaku želju za dane buduće. Druga kategorija su oni koji su dobri saveznici u bolu, ali samo onda dok to njima odgovara. To je njihova najveća titula, biti tu do pada prve pahulje. Jedina prava čarolija leži u toplim očima, sigurnoj ruci i vječnoj sigurnosti. Pitaš se kako izgleda život naizgled hrabrog čovjeka, da li ima snage za sve dobre i loše dane?
Vjetar je nanosio svoje saveznike. Bili su oni njegovi glavni saveznici, jedne noći u decembru. Ispod modrog ogrtača, krije se bolna i uplašena srna. Još jedna zima je “dodirnula” bledunjave obraze. Oči su sada suzile više nego ikada. U susret još jednog života dolazila je hladnija i tužnija zima. Pitaš se, da li ćeš moći sve to preživjeti. Tvoje su oči sada sigurne da mogu vidjeti i prihvatiti. Dok sam gledala u nebo osjetila sam snagu, potrebu i volju. Nema više vremena, ruke su sada crvene, oči su odisale snagom i toplinom. Prvi put u ogledalu gledaš sigurnost. Ličiš na neke hrabre, vedre ljude koje si upoznao slučajno a ostali su vječno dio tvoje pozornice života. Ne možeš prestati da vjeruješ takvim ljudima, oni su te načinili boljim čovjekom. Zbog njih si danas još jedan igrač na pozornici. Priznajem, bojiš se da će nekad krenuti drugim putevima, onima koji će biti daleko od tebe. Ti si krenuo dalje, koraci ti lupaju po daskama koje život znače, dok osjetiš miris ljetnih dunja u zraku. Mrak, tišina i spoznaja! Dok drugi smatraju to kao nemoguću misiju, ti je prihvataš. Svako drugačije ostavi srce na pozornici života! Neko se potpuno posveti publici da zaboravi kako treba zaštiti sebe. Dok neko nema dodira sa publikom, putuje samostalno i bez emocija prema glavnim likovima života. Na kraju ostaje samo sjećanje, rukopis života, srce na pozornici i zbunjeni stranici u tuđoj drami. Do kada se možeš tako pretvarati?
