Tišina korača poput igre života, kao da traži taj neizbježni put. Put koji nas sve čeka, onaj koji se dobija rođenjem i završava smrću. Ne vidiš ništa, oko tebe se osjeti miris u zraku, osjećaj nesigurnosti i potreba da shvatiš gdje se nalaziš. Lagano poput lišća padaš, nestaješ i toneš. Ovaj put ne želiš da potoneš, radoznalost i želja da saznaš šta se krije ispod crnog poveza na očima su jače. Veličanstvena scena života ispred tebe se trudi da ti pokaže sve što je važno. Ipak, odlučih da ne gledam, jer su pravila igre takva. Pri samoj želji da se tako ponašaš, oči ti suze i osjećaš da ti povez smeta oko očiju. Ne znaš gdje se nalaziš, jedino što čuješ su zvukovi. Par slučajnih prolaznika ti dodiruje tijelo, prolazi pored tebe kao stranac u žurbi za svojim tragovima života. Svi oni nešto traže, odlaze i nestaju. Nemaju osjećaj da je pored njih neko. Tako smo naučili, mi volimo da zanemarimo ljude oko sebe. Taj neko kao da se utrkuje u igri života. Osjeti se nervoza, dobro poznat miris u vazduhu i potreba da osjetiš suštinu. Suština se polako ogleda u bistroj rijeci, dopire do nas i donosi svoju moć odluke. Prolaze neke slike, nižu se kao biseri.
U početku izgledaju površno ali kasnije postaju sve dinamičnije. Čuju se zvukovi, nemaš snage da ih sve prihvatiš, kroz igru, strah, smijeh i plač dočekuješ još jednu novu scenu… Ne osjetiš da ti je strašno, ali te ubija ta neizvjesnost. Kao da si zarobljen u vlastitim mislima. Sada više razmišljaš, obraćaš pažnju na sitnice. Tačno je da se suština očima ne može sagledati, zato i osjetiš tu ljepotu riječi koju čuješ. Srce lupa sve jače i jače… Polako dolazi prva čašica rakije, osjetiš miris i ono što svi zovu „kapljica istine“. Nije čovjek saznao nikakvu istinu ni poslije dosta količine tih kapljica, a kamoli poslije jedne čašice iste… Predstava je imala svoj krug, beskrajni daleki krug koji se okretao u potrazi za nekim dragačijim životom. Ovdje se sada vidi sve srcem! Na kraju dolaziš na isto mjesto, tamo gdje je sve počelo. Tu si shvatio kako je to jedini način da se vratiš u stvarnost. Vjerovali ili ne, kad skinete povez oko očiju tek onda vidite ono što svi zovu stvarnost. Do tada kao da si živio u zabludi između dva svijeta. Možda je upravo ova predstava test života. Ona je pokazala kako smo mi ljudi sitni, mali i kako nemamo uticaj na najvažnije stvari u životu. Isto tako sitnice smatramo kao nešto što je uvijek tu i što nas ne može napustiti. Beskorisno trčimo, vežemo se okovima, obzirima i na kraju shvatimo gdje smo zapravo bili. Vječita težnja između surovosti ljudskog bića i pravih istinskih vrijednosti se otkrije tek onda kada izgubiš ono najvažnije…
Srećni smo ako imamo volje da dohvatimo zvijezde, ispunimo sve želje ljudima koji su načinjeni od svjetlosti. Da, priznajem da su to ljudi zbog kojih najčešće imam snage da stvaram i postanem bolji čovjek. Kada shvatiš šta je najvažnije u životu počneš da poštuješ samog sebe. To poštovanje je neophodno, samo tako ćeš poštovati druge… Ako zanemarimo sve one vedrine života, mi ćemo zaboraviti da smo znali živjeti. Ponekad je ta umjetnost življenja jedina prava. Ne marim da bježim od nje, jer je često tražim i živim s umjetnošću.
