ISPOVIJEST JEDNOG PJESNIKA – DŽIBRIĆ ADMIR
Kad vrijeme učini svoje i čovjek smogne snage sve svoje probleme i nelagode iznese na papir, a pri tome i oda tajnu koju je godinama nosio sa sobom; ko je i kakav je, uopšte mu tada na pamet ne padaju svakojake gluposti i zavrzlame sa kojim mora stati u koštac, boriti se, pravoj istini šta ga u životu čeka pogledati u oči. Sve te činjenice potiskuje nekim svojim razumom i vjerom da postoje još ljudi koji su slični njemu. Njemu su tad zakulisne radnje u pozadini neko strano tijelo, nešto što u njegovom razmišljanju smatra da nikada neće doći.
U svojoj namjeri da prikaže sebe u pravom ogledalu ne posustaje, ulažući maksimalni trud i vrijeme, ne štedeći se, davajući pri tome i posljednji atom snage vjerujući da je na pravom putu. Nesvjestan trenutne svakodnevnice i života oko njega on jednostavno grabi da počne ostvarivati zadane ciljeve koje su mu srce i duša zadali, zaboravljajući da postoji na putu i ona lošija strana koja će biti kočničar njegovog uspjeha. O veličini uspjeha nepotrebno je komentarisati i na koju razinu je dovesti.
Međutim, ne može biti i ravnodušan da ipak neko stoji ko će se suprostaviti tom njegovom putu u tolikoj mjeri koju ne može ni jedan ljudski razum očekivati.
Koliko god ta druga strana izgledala jaka i zadavala udarce u želji da zbaci ga na koljena samim tim i nesvjesno jača i stvara imunitet da istraje u svojoj namjeri. Nakon nekoliko frontalnih iskoraka protivničke strane, te emocijalnih padova i uspona, i sama borba dobijat će širu dimenziju ali i veći značaj.
Dodatne olakšavajuće stvari su ako ta čovjeka odbrambena pozicija potvrdi da se radi o jednoj osobi jakog morala, ponosa koja lako neće pasti u milost i nemilost protivnika. Čak ga i višegodišnja opsada neće poraziti, nit od njega napraviti slabića ili slugu, nego to će mu biti motiv više da korača na pravom putu.
(2015)